ŠAČIĆ: KULTURNI MERITOCID U REŽIJI LOKALNE KAKISTOKRATIJE

Piše: Faris Šačić

Ako nisi u “krugu podobnih”, nemaš pristup sredstvima, prostorima, ni resursima, a ako si dovoljno uporan da uspiješ bez pomoći, tada postaješ prijetnja koju ne treba ignorisati, već jasno sabotirati. Tako ove institucije polagano evoluiraju, ili bolje reći mutiraju, iz bastiona kulture u političke štabove za evidenciju kulturnih kritički nastrojenih stručnjaka i djelatnika koje treba prepoznati i sankcionirati. U međuvremenu, kulturni menadžeri i institucije koje ne proizvode nikakvu realnu vrijednost uredno primaju budžetska sredstva, čiju drustvenu produktivnost je teško definisati i izmjeriti. Planovi se ne usvajaju, izvještaji se ne analiziraju…

U bosanskohercegovačkom kulturnom pejzažu, gdje bi lokalne kulturne institucije trebale biti svjetionici stvaralaštva i društvenog napretka zajednice, zbog čega su nekada, ne tako davno, poput gljiva iznicale u svim društvenim i urbanim sredinama, danas svjedočimo nečemu suprotnom, sistematskom gušenju kvaliteta u korist prosječnosti, a često i ispod toga. Posebno poetičan primijer takvog nastojanja se vidi upravo u stanju domova kulture, nekadašnjih bastiona društvenog života, koji su danas, u najboljem slučaju, poluprazni prostori, a u najgorem, spomenici nebrige i nesposobnosti vlasti da pronađu adekvatne kanale za revidiranje njihove društvene uloge, renoviranje njihovih prostorija, reanimaciju i reformaciju njihovog društvenog statusa.

I dok su u razvijenim zemljama domovi kultura cijenjena mjesta lokalnog okupljanja, poput norveških “Kulturhus” ili francuskih “Maison de la Culture”, kod nas su prepoznati, gotovo kao povampireni spomenici nekog prošlog, politički i ideološki, drugog vremena, koji nam danas, eto, ne trebaju, prevaziđeni su ili su prosto “demode”. I da smo kroz sve ove godine nešto bolje od njih smislili, vjerovatno bi bili ponosni što su “demode”. Možda bi ta visokopoštovana gospođa Evropa, silna Amerika ili egzotična Kina, gledali u nas, krišom prepisujući naše modele kulturnih politika i upravljanja kulturnim objektima, za koje, osim najskupljeg resursa – znanja, nije mnogo potrebno. Ali nažalost, istina je drugačija.

Nekada su domovi kulture bili jezgra zajednica koje su se drušveno i politički izvlačile iz poroka nepismenosti i zaostalosti društva, mjesta gdje su se stvarale ideje, prikazivali filmovi, održavale predstave i koncerti, razvijale lokalne kreativne scene. Čak i u spoznaji tek relativne slobode djelovanja u kreativnom sektoru, menadžment i ljudi koji su njima upravljali uspješno su izvršavali svoju drušvenu ulogu do tog nivoa da su je često smatrali, a današnja nauka je često i prepoznaje kao – historijsku. Danas su ti objekti, u velikom broju slučajeva, tek fizičke ljušture bez sadržaja, prostori koje se koristi za rijetke političke skupove, privatne proslave ili povremene manifestacije od kojih zajednica nema dugoročnu korist. Bez jasne vizije njihova razvoja, uz često snažne nostalgije najstarijih stanovnika zajednica u kojima se nalaze, čine se kao zarobljenici između prošlosti i sadašnjosti.

Uzroci ovakvog stanja nisu jednostavni i mješaju realne teškoće historijskog momentuma, s jedne strane, te nesposobnost i nekompetentnost prepoznavanja i upravljanja tim momentumom, s druge strane. Dakle, uzrok nije samo nedostatak finansija, što se često iznosi u prvi plan, već nešto daleko pogubnije, odsustvo vizije i kompetentnog menadžmenta. Domovima kulture, umjesto sposobnih i kreativnih ljudi koji razumiju dinamiku savremenog svijeta, stručno osposobljenih znanjima o drušvenim gibanjima i upravljanju kulturnim djelatnostima, godinama su upravljali politički postavljeni kadrovi bez ikakvog osjećaja za umjetnost i razvoj publike. Njihova glavna briga nije kako unaprijediti kulturnu scenu, već kako opravdati svoju poziciju i održati se na budžetskoj infuziji. Jedini cilj koji su težili ostvariti, čini se, bilo je povremeno milovanje po glavi od strane njihovih pretpostavljenih.

I dok se pod kritikama javnosti i medijskim baražama često ciljaju i okrivljuju ministri kulture, premijeri, načelnici i gradonačelnici, često i preko realnih granica njihove zakonske i ljudske odgovornosti, vrlo je malo onih strelica koje u kvalitetnim kritikama pogađaju prave ciljeve – menadžment ustanova koje upravljaju ovim objektima. Oni kao da ostaju u zavjetrini kulturnih i političkih kritika, posebno onda kada su lišeni stručnih analiza na uštrb neracionalne političke i ideološke kanonade. Za to vrijeme, tihi i ustrajni, imenovani “direktorosi”, hrabro se drže za budžetska sredatva, da ih vjetar ne otpuše, dok drugi, često, ni krivi, ni dužni, nastoje medijima objasniti nesposobnost, slabost, nestručnost svojih kadrova, koji jedino što su stručno i školski napravili jeste, ufoteljerili se, dok u javnom prostoru gotovo da i ne postoje. I dok bi u demokratski pismenom društvu, mandatiranje trebalo podrazumijevati i javnu odgovornost, te kao takvu i javno pojavljivanje i opravdavanje upravljačkih poteza građanima, oni kao da nestanu sa svojim naimenovanjem.

Ono što dodatno pojačava apsurd jeste činjenica da živimo u vremenu kada su alati za kulturnu produkciju i distribuciju kulturnih materijala pristupačniji nego ikada. Digitalna transformacija omogućila je malim sredinama da se povežu s globalnim tržištem, ali se naši domovi kulture i institucije koje njima upravljaju ponašaju kao da se to njih ne tiče i kao da je to trend na koji oni nisu drušveno obavezni odgovoriti. Dok se širom svijeta kulturne institucije prilagođavaju digitalnom dobu – organizuju online izložbe, “streamaju” koncerte, snimaju kratke filmove i koriste društvene mreže za promociju umjetnika, naši domovi kulture i dalje funkcionišu kao da su zastali u vremenu. I dok bi kritika takvih muzeja odavno prepoznala kako “muzeje treba pospremiti u muzej”, domovi kulture su kao institucije ostali čak i izvan samokritike, tražeći se u vremenu i prosotru. Ne postoji digitalna strategija, nema ni ozbiljne online prezentacije, nema ni druge vrste digitalnih ili kreativnih sadržaja. Umjesto da se povezuju s mladim umjetnicima, dizajnerima, programerima i stvaraju nove modele finansiranja, edukativne programe ili digitalne arhive, oni ostaju zatvoreni u krugu birokratske letargije, čak pristajući sa konformizam koji se sastoji u riječima: “Mi ne možemo biti organizatori ničega, već samo suorganizatori svega…” Kako to da su institcije koje upravljaju ovim objektima 50ih i 80ih godina mogli biti organizatori manifestacija, 2000-ih također, a sada, kao iznenada ne mogu. Da su upoznati sa kulturnim politikama, vjerovatno bi rekli kako je to jedan od upravljačkih modela koje su samoinicijativno preuzeli, a ne kao neko “slovo zakona”, zbog čega bi se moglo pristati i na njegovo redefiniranje i konačno, repozicioniranje sa drugačijim upravljačkim modelima koji bi bili fleksibilniji, brži i produktivniji za društvo.

Ipak, problem nije samo u domovima kulture, već u širem sistemskom pristupu. Lokalni kulturni sektor u BiH kao da vodi kakistokratija, tj. sistem u kojem su na ključnim pozicijama oni najnesposobniji, ali politički podobni. I dok poneki dobronamjerni funkcioneri, vrlo često ni ne prepoznaju širinu teškoće u kojoj se nalaze ove institucije, te profil ljudi koji ih vode, a koje zbog njihove brojnosti i samostalnosti, vide tek par puta godišnje na nekom petominutnom potpisivanju kakvog dokumenta, oni ostaju gotovo nemoćni pružiti individulanu podršku, koja bi izlazila iz šireg, sistemskog i često blagog okvira. U takvom okruženju, talentovani i vrijedni ljudi ne samo da ne mogu napredovati, već se sistematski odstranjuju. U tome se prepoznaje cilj takvih lokalnih rukovodstava koja otvoreno negoduju ovakve pojedince. Oni tu nisu zbog društvene dobrobiti i kvalitetnog upravljanja društvenim procesima u okviru kulturne djelatnosti, već da se što duže održe na površini dubokog neznanja i nekompetencija koje su potisnuli iz vlastite svijesti na dan svog “foteljerisanja” za menadžere, pomoćnike I rukovodioce lokalnih institucija.

Kulturni meritocid, koji bi se mogao označiti i kao sistemsko eliminisanje kvalitetnih stvaralaca i menadžera, kakvi bi se s vremena na vrijeme i pojavili na čelu ovih institucija, postao je standard. Kada se pojavi neko s idejom, vizijom i kapacitetom da stvori nešto vrijedno, nailazi na zid ravnodušnosti, a vrlo često i otvorene opstrukcije. Bez široke kritičke baze u drušvu koje bi bilo “gladno kulture”, sa jedne strane, te strogih kota političkih elita, sa druge strane. Ako nisi u “krugu podobnih”, nemaš pristup sredstvima, prostorima, ni resursima, a ako si dovoljno uporan da uspiješ bez pomoći, tada postaješ prijetnja koju ne treba ignorisati, već jasno sabotirati. Tako ove institucije polagano evoluiraju, ili bolje reći mutiraju, iz bastiona kulture u političke štabove za evidenciju kulturnih kritički nastrojenih stručnjaka i djelatnika koje treba prepoznati i sankcionirati. U međuvremenu, kulturni menadžeri i institucije koje ne proizvode nikakvu realnu vrijednost uredno primaju budžetska sredstva, čiju drustvenu produktivnost je teško definisati i izmjeriti. Planovi se ne usvajaju, izvještaji se ne analiziraju… Kriteriji nisu kvalitet i rezultati, već politička pripadnost i lojalnost sistemu koji ne trpi previše pametnih pitanja. Takav model dovodi do sve većeg jaza između institucija i publike, građani gube interes, umjetnici odlaze, a kulturni sektor tone u još dublju stagnaciju. Postoji li izlaz iz začaranog kruga?

Ipak, izlaz postoji, ali zahtijeva radikalnu promjenu pristupa. Prvo i osnovno, upravljanje kulturnim institucijama mora se vratiti u ruke kompetentnih i kreativnih ljudi iz kulturi bliskih profesija i industrija, ljudi koji svojim znanjem i zvanjem mogu odgovoriti na nešto više od prostih konkursnih uslova za imenovanje i koji u svom programu mogu učiniti nešto više od “kohabitiranja na fotelji”, koja postaje sastavni dio njihovog imena i prezimena. Menadžment domova kulture mora razumjeti potrebe savremenog društva, koristiti digitalne alate i povezivati se s regionalnim i međunarodnim partnerima, te krenuti u kreativno kreiranje kulturne stvarnosti, saradnju sa mladima, renoviranje i reafirmiranje prostorija uz pomoć stranih i domaćih fondova za te namjene. Drugo, potrebno je redefinisati način finansiranja kulture. Umjesto da se novac rasipa na institucije koje ne proizvode ništa, sredstva treba usmjeriti na konkretne projekte, inovacije i kulturne djelatnike koji imaju stvarni utjecaj na društvo. Modeli javno-privatnog partnerstva mogu pomoći da se kultura odvoji od političkog patronata i postane održiva, ali ne nužno. Drugi put je vratiti kulturu u domene stručne produkcije sadržaja, a koji bi vremenom, pošto stvori publiku i kreativne djelatnike izvan sistema, predavao tu ulogu u potpunosti u ruke nevladinih organizacija i građana. Treće, kulturni radnici moraju prestati čekati sistem da se promijeni sam od sebe. U eri globalnog povezivanja, moguće je izgraditi nezavisne kulturne platforme, koristiti društvene mreže za promociju i tražiti alternative institucionalnom zagušljivom sistemu. U tome su posebno povlaštenih domovi kulture koji djeluju isključivo na lokalnu nivou, te vide plodove svog društvenog djelovanja na terenu.

Zaključak je jednostavan. Ili promjena, ili potpuna marginalizacija. Ako se nešto ne promijeni, kulturni sektor u BiH će nastaviti da propada, a domovi kulture će ostati samo oronule zgrade sjećanja na prošla vremena ili renovirani stambeno-poslovni objekti bez kulturne svrhe. U svijetu koji se ubrzano mijenja, oni koji ne prate trendove osuđeni su na poraz. Pitanje koje ostaje je samo hoće li oni koji danas upravljaju kulturnim institucijama shvatiti da se nalaze pred posljednjom šansom za reformu, ili će i dalje živjeti u iluziji da je njihova nesposobnost neprimjetna? Vrlo malo od toga zavisi od vlasti koja može pružiti podršku, ali ne i direktno upravljati projektima i objektima, što ostaje zadatak njihovih (ne)sposobnih kadrova. Ipak, nekolicina premijera u BiH ukazuje na posebno kvalitetan odnos vlasti i ustanova, a posebno menadžmenta ustanova koji rade odlične stvari i čiju ulogu u lokalnoj zajednici stanovnici sve više prepoznaju. Konačno, a pomalo u duhu onih vremena kada su ti domovi i građeni, ostaje istina da će se oni graditi sve dok ih grade i građani koji žive uz njih. Sve dok oni traže sadržaje, ulažu u kulturu svoje vrijeme i novac, kao proizvod koji je potreban za normalan društveni život koliko i automobil, stan, posao, porodica, tek tada će i kultura, kao duh jednog društva, zaista, živjeti i bitisati kao važan faktor kreiranja lokalnih kulturnih politika.