ŠAČIĆ: “GRAD SLUČAJ” I GRAD PRIJE GRADA: KADA HISTORIJA POČINJE OD NAS?

Piše: Faris Šačić

Nažalost, politički nezrele elite ponekad upravo to pokušavaju. Žele vlastiti mandat predstaviti kao veliku prekretnicu, vlastite projekte kao početak stvarnog razvoja, a sve što je bilo prije njih kao vrijeme koje je trebalo prevazići i u kojem se dešavalo sve haotično, loše, pogrešno i konačno, slučajno. Tada grad više nije zajedničko historijsko naslijeđe nego politički projekat trenutne političke elite. A to je opasna zabluda. Jer kada političar kaže „mi smo počeli“, građanin će uvijek pitati: “A šta je bilo prije vas? Ko je izgradio ono što danas popravljate? Ko je uredio institucije kojima danas upravljate? Ko je sačuvao ono što danas predstavljate kao svoje? Ko je branio ovaj grad kada vas nije bilo? Ko je prije vas pokušavao riješiti iste probleme i djelomično ih uređivao da biste vi mogli nešto riješiti? I ko će jednog dana doći poslije vas i popravljati ono što vi danas radite?” Grad nije ničije privatno vlasništvo, pa ni vlasništvo političke elite koja njime trenutno upravlja. On pripada svojim stanovnicima, ali i generacijama koje su ga stvarale prije njih i onima koje će u njemu živjeti poslije njih. Zato je odnos prema prošlosti jedan od najboljih pokazatelja političke zrelosti.

Postoji nešto posebno lijepo u načinu na koji veliki gradovi razgovaraju sa svojom prošlošću. Oni je ne pokušavaju sakriti, izbrisati niti podrediti trenutnoj političkoj potrebi. Naprotiv, u njihovim ulicama, trgovima, građevinama i institucijama mogu se prepoznati različite epohe, različite vlasti, različite ideje i različite generacije ljudi. Svaka je ostavila nešto iza sebe. Nešto dobro, nešto loše, nešto što treba sačuvati i nešto što treba prevazići. Ali sve zajedno predstavlja nemjerljivu i neupitnu historiju grada. Rim nije prestao biti Rim kada je završila Republika. Nije prestao biti Rim ni kada je nestalo Carstvo. Srednji vijek nije izbrisao antički Rim, renesansa nije izbrisala srednji vijek, njegovu religioznost, a moderna Italija nije morala izbrisati nijednu od tih epoha da bi izgradila vlastitu državu. Danas upravo taj slojeviti razvoj čini Rim jednim od najvažnijih gradova svijeta. Slično je i s Dubrovnikom. Njegovu vrijednost ne čini samo jedna epoha, jedna vlast ili jedna politička ideja. Njegova historija nastajala je stoljećima. Grad je razvijao institucije, trgovinu, diplomatiju, kulturu, arhitekturu i svoje mjesto u svijetu. Kasnije epohe nisu morale izbrisati prethodne da bi imale vlastiti značaj. Naprotiv, upravo zato što su sačuvale tragove različitih vremena, danas možemo razumjeti kako je jedan grad postao ono što jeste. Oslo, grad sjevera koji je uvijek padao pod utjecaj susjednih politika i kultura, danas njeguje sve to naslijeđe, svjestan kako je ono dio njegove historije i onoga što je ono danas. Takav odnos prema prošlosti nije pitanje političke ideologije, nego civilizacijske zrelosti. Baštiniti prošlost ne znači slagati se sa svakim njenim dijelom. Ne moramo idealizirati Osmansko Carstvo da bismo razumjeli osmansko Sarajevo. Ne moramo veličati Austro-Ugarsku da bismo cijenili njen doprinos urbanom razvoju Sarajeva. Ne moramo romantizirati Jugoslaviju da bismo razumjeli njene društvene, arhitektonske i kulturne tragove. Ne moramo se slagati sa svakom politikom koja je oblikovala grad da bismo priznali da je ta politika ostavila nešto što je važno za njegovo razumijevanje i kontinuitet razvoja. Historija nije i ne smije postati katalog onoga što odobravamo i onoga što programirano zaboravljamo, a posebno to ne smije biti režirano od strane političkih krugova koji takav katalog koriste za trenutne političke programe.

Zbog toga je posebno neobično, ali ne i nemoguće, kada se pojave određene političke skupine, uglavnom nezrele i naglo izrasle političke elite, koje o gradu govore kao da je on prazan prostor koji tek njihovim dolaskom dobija pravi smisao. To su obično politički neuke elite koje ne razumiju jednu jednostavnu činjenicu: ono što danas uređujemo gotovo nikada nije počelo od nas. Ulice kojima hodamo, institucije kojima upravljamo, zgrade koje obnavljamo, parkovi koje uređujemo, sistemi koje popravljamo i kulturno naslijeđe koje čuvamo rezultat su rada generacija koje su nam prethodile. Čak i ono što danas želimo promijeniti postoji zato što je neko prije nas nešto izgradio, uspostavio ili pokušao riješiti. Zrela vlast zbog toga ne govori: „Grad počinje od nas.“ ili da je sav njegov razvoj, a posebno recentniji, bio “haotičan” ili, posebno simpatično kreiran termin: “slučajan”. Ona govori: „Ovo smo naslijedili. Ovo je bilo dobro, ovo nije. Ovo ćemo sačuvati, ovo ćemo promijeniti i pokušati ostaviti bolje onima koji dolaze poslije nas.“ To je razlika između odgovornog upravljanja gradom koji se shvata i prihvata i političkog prisvajanja grada.

Sarajevo je za to možda jedan od najboljih primjera. Grad se nije dogodio u jednom mandatu. Gradio se stoljećima. Preživjelo je carstva, ratove, požare, poplave, razaranja i različite političke sisteme. Dizalo se iz pepela više puta. Njegove ulice, mahale, trgovi, institucije i kulturni slojevi svjedoče o generacijama koje su prije nas živjele, stvarale, griješile, ratovale, obnavljale i gradile. Sarajevo je preživjelo okupacije sredinom XX stoljeća i najtežu opsadu, postalo simbol otpora i grad za koji su mnogi ljudi dali svoje živote. I upravo zato niko ko danas dobije političku funkciju u Sarajevu ne dobija prazan list papira, neki nekontrolisani historijski “haos” ili “slučaj”. Dobija grad koji je već živ, pisan i građen, koji diše i koji je živo tkivo svih njegovih građana. Može dodati novu stranicu. Može je napisati bolje od prethodnih. Može ispraviti ono što je bilo pogrešno. Može ostaviti nešto po čemu će ga buduće generacije pamtiti. Ali ne može ozbiljno tvrditi da historija počinje s njim i da je prije njega sve bilo neki nejasni slijed događaja koji se naziva jednostavno: “slučaj”. 

Nažalost, politički neuke elite ponekad upravo to pokušavaju. Žele vlastiti mandat predstaviti kao veliku prekretnicu, vlastite projekte kao početak stvarnog razvoja, a sve što je bilo prije njih kao vrijeme koje je trebalo prevazići i u kojem se dešavalo sve haotično, loše, pogrešno i konačno, slučajno. Tada grad više nije zajedničko historijsko naslijeđe nego politički projekat trenutne političke elite. A to je opasna zabluda. Jer kada političar kaže „mi smo počeli“, građanin će uvijek pitati: “A šta je bilo prije vas? Ko je izgradio ono što danas popravljate? Ko je uredio institucije kojima danas upravljate? Ko je sačuvao ono što danas predstavljate kao svoje? Ko je branio ovaj grad kada vas nije bilo? Ko je prije vas pokušavao riješiti iste probleme i djelomično ih uređivao da biste vi mogli nešto riješiti? I ko će jednog dana doći poslije vas i popravljati ono što vi danas radite?” Grad nije ničije privatno vlasništvo, pa ni vlasništvo političke elite koja njime trenutno upravlja. On pripada svojim stanovnicima, ali i generacijama koje su ga stvarale prije njih i onima koje će u njemu živjeti poslije njih. Zato je odnos prema prošlosti jedan od najboljih pokazatelja političke zrelosti. Ne mora se svaka prošla vlast hvaliti. Ne mora se svaka epoha veličati. Naprotiv, historija mora biti kritična. Ali ozbiljna politika zna razlikovati kritiku prošlosti od njenog brisanja, omalovažavanja ili umanjivanja. Ali kada se kaže: „Prije nas nije bilo ništa vrijedno, a sada počinje pravi grad“, tada više ne govorimo o razvoju. Govorimo o svojevrsnoj orvelističkoj tezi, političkoj potrebi, sličnoj onoj autokratskih režima XX stoljeća, da se vlastito vrijeme predstavi kao početak svega, a da se sva prošlost, posebno ona recentnija, jednostvano ignoriše.

A Sarajevo, kao i svaki veliki grad, sa bogatim historijskim naslijeđem, zaslužuje mnogo više od toga. Zaslužuje da ga razumijemo. Jer grad nije “tabula rasa”. On je slojevita knjiga u kojoj svaka generacija ostavlja svoj zapis. Neki su lijepi, neki bolni, neki veličanstveni, neki sramotni. Ali ih ne možemo izbrisati bez da izbrišemo dio sebe i svog identiteta. Odgovornost za naš odnos prema prošlosti, bila ona stara vjekovima, desetljećima ili mandatom, uveliko ukazuje na našu javnu i društvenu zrelost, kao i zrelost javnih aktera. A sve što se gradilo i sve što će se graditi, interes je i stvar javnosti i građana tog grada. Ne možemo brisati. Možemo samo dodati novu stranicu. I zato bi možda najveća lekcija za svaku političku elitu, bez obzira na njeno obrazovanje i političku svijest i zrelost, bila vrlo jednostavna: ne morate izbrisati prethodnike da biste dokazali vlastitu vrijednost. Dovoljno je da ono što ste naslijedili ostavite boljim nego što ste ga zatekli. Poštujući pri tome zakone grada i građane tog grada. Jer vlast traje nekoliko godina. Grad traje stoljećima. A historija će, prije ili kasnije, svakome dodijeliti njegovo mjesto u mnogo većoj priči o tom gradu.