ŠAČIĆ: MOŽE LI POTEMKINIZAM I MASOVNA KULTURNA KARNEVALIZACIJA BITI LOKALNA KULTURNA POLITIKA!?

Piše: Faris Šačić

Kulturna politika počinje tek kada postavimo ozbiljnija teorijska pitanja koja valja riješiti… Šta je taj program proizveo? Da li je razvio novu publiku? Da li je otvorio prostor lokalnim umjetnicima? Da li je uključio djecu i mlade? Da li je afirmirao lokalnu historiju i kulturu? Da li je zaštitio kulturno i umjetničko naslijeđe? Da li je povećao dostupnost kulture građanima koji inače nemaju pristup kulturnim sadržajima? Da li je otkrio ili sistematizirao neko novo saznanje o nečemu? Da li je stvorio novu kulturnu infrastrukturu? Da li je povezao škole, muzeje, biblioteke, arhive, udruženja, umjetnike, školarce i građane? Ako je odgovor na sva ova pitanja negativan, a jedini rezultat jeste nekoliko sati masovne zabave, onda govorimo o popularnom kulturnom događaju, a ne nužno o ikakvom, pa i najnejasnijem, konceptu kulturne politike.

Postoji jedna sve češća, ali suštinski pogrešna tendencija u razumijevanju lokalne kulturne politike koja se očituje u tome kako se kultura počinje mjeriti gotovo isključivo brojem posjetilaca, atraktivnošću programa, vidljivošću na društvenim mrežama i sposobnošću pojedinog događaja da privuče veliki broj ljudi. Takav pristup, barem na prvi pogled, djeluje racionalno. Ako je određeni kulturni program posjećen, ako privlači publiku i ako o njemu govori veliki broj ljudi, zašto ga ne bismo smatrali uspješnom kulturnom politikom? Problem nastaje onda kada popularnost postane jedini kriterij kulturne vrijednosti. Tada lokalna kulturna politika prestaje biti javna politika u punom smislu riječi i počinje ličiti na produžetak tržišta zabave u svojoj karnevalističkoj tendenciji da zabavi, utješi, pruži trenutni užitak, pa čak i da se samo tako predstavi. O finansijskim posljedicama takve pogrešne politike, novcu koji se uloži ili još važnije, vremenu koje se izgubi, gotovo da se nikada jasno u javnosti ni ne govori. Umjesto da određuje šta je potrebno jednoj zajednici, takva politika počinje nuditi ono što je najlakše prodati, najlakše promovisati i najlakše pretvoriti u masovni događaj. A upravo tu nastaje jedna od ključnih opasnosti savremene lokalne kulture, masovna kultura može biti dio lokalne kulturne politike, ali ne može biti njena definicija i njena konačna manifestacija.

Savremeno razumijevanje kulture mnogo je šire od tradicionalnog shvatanja prema kojem kulturu čine muzeji, pozorišta, biblioteke, koncerti i galerije. Danas UNESCO kulturnu raznolikost posmatra kroz različite načine umjetničkog stvaranja, proizvodnje, distribucije i uživanja, dok kulturne politike obuhvataju mjere na lokalnom, regionalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou. To znači da lokalna zajednica ne smije biti posmatrana samo kao publika. Ona je istovremeno: nosilac kulturnog identiteta; čuvar kolektivnog sjećanja; stvaralac kulturnih sadržaja; korisnik kulturnih institucija; partner javnim institucijama; učesnik u odlučivanju; i konačno, subjekt kulturne politike. Koliko od ovih stavki istinski vidimo u aktualnim kulturnim politka lokalnih zajednica!? Govorili li to o (ne)steučnosti kadrova u lokalnom kulturnom sektoru da temeljno razmotre teorijske osnove, te aktivno djeluju u praktičnoj primijeni postojećih modela ili eksperimentišu sa nekim evropskim, pa zašto ne i svjetskim, novitetom? U tome je ključna razlika između kulturne politike i kulturnog programa.

Kulturni program može trajati jedan dan ili jedno večer. Na njega se može potrošiti hiljada, dvije, deset, stotinu… Kulturna politika mora razmišljati o tome šta će ostati nakon tog dana, šta će uložiti i šta će ostaviti iza sebe? Koliko će mladih motivirati za neki poseban životni poziv? Svejedno bila to muzika, slikarstvo, književnost… Koliko će im praktično pomoći, poučiti ih ili podržati? Kroz takmičenja, manifestacije, prilike za javni nastup, šanse za prvi aplauz, za prvu konstruktivnu kritiku, umrežavanje ili pouku? Ako lokalna vlast organizuje veliki koncert, festival ili manifestaciju koju posjeti nekoliko hiljada ljudi, to može biti odličan događaj. Posebno može biti masan zalogaj za proždrljive lokalne PR-iste, ali sam događaj još uvijek nije kulturna politika. I nikada neće biti. 

Kulturna politika počinje tek kada postavimo ozbiljnija teorijska pitanja koja valja riješiti… Šta je taj program proizveo? Da li je razvio novu publiku? Da li je otvorio prostor lokalnim umjetnicima? Da li je uključio djecu i mlade? Da li je afirmirao lokalnu historiju? Da li je zaštitio kulturno naslijeđe? Da li je povećao dostupnost kulture građanima koji inače nemaju pristup kulturnim sadržajima? Da li je otkrio ili sistematizirao neko novo saznanje o nečemu? Da li je stvorio novu kulturnu infrastrukturu? Da li je povezao škole, muzeje, biblioteke, arhive, udruženja, umjetnike, školarce i građane? Ako je odgovor na sva ova pitanja negativan, a jedini rezultat jeste nekoliko sati masovne zabave, onda govorimo o popularnom kulturnom događaju, a ne nužno o ikakvom, pa i najnejasnijem, konceptu kulturne politike.

Takođee, vrhunac problema nastaje kada lokalna kultura počne imitirati tržište, čak se i takmičeći sa njim. Masovna kultura ima vlastitu logiku. Ona prirodno teži širokoj publici, prepoznatljivosti, jednostavnosti poruke, spektaklu i velikoj potrošnji kulturnih proizvoda. To samo po sebi nije negativno. Popularna i masovna kultura legitimni su dijelovi savremenog kulturnog života. Ali javna kulturna politika ima drugačiju odgovornost. Ako bi se javna politika uvijek rukovodila samo potražnjom, mnoge kulturne oblasti nikada ne bi dobile institucionalnu podršku. Muzeji koji čuvaju lokalnu memoriju možda neće privući hiljade ljudi svakog vikenda. Mala galerija možda neće imati viralni sadržaj. Lokalni historičar koji istražuje arhivsku građu neće imati milione pregleda. Biblioteka možda neće proizvesti očekivani spektakl. Mladi umjetnik možda neće imati publiku na svom koncertu. Dokumentarna izložba o historiji jednog naselja možda neće biti „atraktivna“ kao veliki koncert. Ali upravo zbog toga postoji javna kulturna politika. Da uloži u školarce koji sanjaju aplauz, nagradu i prizanje za svoj rad i talent. Da afirmira mlade talente od kojih će neki za pet ili deset godina stasati u ozbiljne kulturne radnike, pjevače, glumce, književnike i afirmirati lokalni brend. Ona ne postoji samo da finansira ono što je već popularno, javnim novcem za sat ili dva proste zabave. To jeste bacanje para, posebno kada se nejasno budžetira. Ona postoji i da stvori uslove da ono što je vrijedno postane dostupno, vidljivo i održivo.

Nadalje, najveća greška lokalne kulturne politike jeste kada se izgubi osjećaj za prostor. Općina, grad ili naselje nisu samo administrativne jedinice. Oni su kulturni prostori sa vlastitim historijskim iskustvom, memorijom, simbolima, običajima, ljudima, institucijama i problemima. Zato kulturna politika koja može biti potpuno ista u Sarajevu, Ilidži, Travniku, Mostaru, Tuzli ili Bihaću bez ikakvih izmjena vjerovatno nije dovoljno lokalna. Lokalna kulturna politika mora odgovoriti na pitanje: Šta je kulturno posebno upravo ovdje? To može biti arheološko naslijeđe. Može biti osmanska arhitektura. Može biti industrijska baština. Može biti historija radničkog pokreta. Može biti muzička tradicija. Može biti lokalna književnost. Može biti usmena historija stanovništva.Može biti određeni festival. Može biti gastronomija. Može biti savremena umjetnička scena. Može biti čak i memorija jednog nestalog objekta, ulice, fabrike, škole ili željezničke stanice.Sve to čini kulturni pejzaž jednog mjesta. Zato lokalna kulturna politika ne bi smjela samo dovoditi kulturu izvana. Ona mora biti sposobna prepoznati, dokumentovati, zaštititi, razvijati i predstaviti kulturu koja već postoji unutar zajednice.

Od „organizovanja događaja“ do upravljanja kulturnim ekosistemom je veliki put. Savremeni pristup kulturnoj politici sve više napušta ideju da kultura predstavlja izolovan sektor. UNESCO danas uveliko govori o potrebi izgradnje inkluzivnog i održivog kulturnog ekosistema, uz povezivanje kulture sa obrazovanjem, ekonomskim razvojem, digitalizacijom, održivošću i društvenim uključivanjem. To je posebno važno na lokalnom nivou. Kulturni ekosistem jednog grada ili općine čine institucije kulture, nezavisni umjetnici, udruženja građana, škole, univerziteti, biblioteke, muzeji, arhivi, turističke organizacije, kulturne manifestacije, kreativne industrije, mediji i što je najvažnije – građani. Ako lokalna vlast finansira samo nekoliko velikih događaja, a zanemaruje ovaj ekosistem, ona možda proizvodi spektakl, ali ne proizvodi održivu kulturnu politiku, uz enormna financijska sredtsva. Zato bi lokalna vlast trebala razmišljati manje kao organizator manifestacija, a više kao upravitelj kulturnog ekosistema. Njena uloga nije da bude glavni producent svega. Njena uloga je da stvori uslove u kojima različiti akteri mogu stvarati.

Kulturna demokratija znači da građani nisu samo publika. Jedan od važnih principa savremenog evropskog razumijevanja kulture jeste povezivanje kulture sa demokratijom, pravima, pristupom, participacijom, kreativnošću i kulturnom raznolikošću. Vijeće Evrope upravo transparentnost, pristup, participaciju, kreativnost, identitet, raznolikost i kulturna prava navodi kao ključne elemente kulturnog upravljanja.To ima direktnu posljedicu na lokalnu politiku. Građanin ne bi trebao biti samo osoba koja kupi kartu, dođe na koncert i ode kući. Građanin može biti i osoba koja predlaže program. Koja učestvuje u istraživanju lokalne historije. Koja daje porodične fotografije za izložbu.Koja priča svoju priču za arhiv. Koja učestvuje u radu muzeja.Koja predlaže šta treba zaštititi.Koja učestvuje u raspravi o kulturnoj strategiji. 

Najveća greška lokalne kulturne politike jeste kada se vlast poistovjeti sa organizatorom događaja. Općina nije koncertni organizator. Grad nije festivalska agencija. Javna uprava nije PR služba pop-kulturnog sektora. Njena odgovornost je mnogo veća. Ona treba stvarati uslove za kulturni život zajednice, čuvati i interpretirati njeno naslijeđe, omogućiti pristup kulturi, podržavati stvaraoce, razvijati publiku, uključivati građane, povezivati institucije i stvarati dugoročne kulturne kapacitete. Masovna kultura može ispuniti trg. Ali lokalna kulturna politika mora biti sposobna ispuniti kulturni život jednog mjesta sadržajem, smislom i kontinuitetom. Jer nije problem kada grad ima veliki koncert. Problem nastaje kada nakon koncerta nema ništa drugo. Nije problem kada lokalna zajednica organizuje festival. Problem je kada festivalizacija i karnevalizacija postanu zamjena za kulturnu strategiju. Nije problem kada kultura privlači turiste. Problem je kada zbog turista zaboravimo građane koji tu kulturu žive svaki dan. Nije problem u tome što ljudi žele zabavu. Problem nastaje kada javna politika više ne zna razlikovati zabavu od kulturnog razvoja. Zato lokalna kulturna politika mora imati jednu osnovnu ambiciju, ne samo da proizvodi događaje koje će ljudi posjećivati, nego da gradi kulturnu zajednicu koja će postojati i onda kada događaja nema. Mora graditi događaje koji konstantno žive sa ljudima u toj zajednici i postaju njihov dio i dio njihovih života, događaje o kojima se govori, diskutuje, sanja, iščekuje, priprema, sanjari, i kojima se ponosi kao brendom jednog mjesta, svaki njgeov građanin. To je granica između manifestacione politike savremenog potemkinizma i stvarne kulturne politike koja osjeća, stvara i djeluje. I upravo na toj granici treba početi ozbiljna rasprava o kulturi u našim gradovima i općinama.