ŠAČIĆ: VIP-LOŽIRANJE (NE)KULTURNE ELITE: IZMEĐU PORUKE I SMISLA

Piše: Faris Šačić

Postoji nešto duboko pogrešno u prizoru u kojem se na kulturnom događaju, finansiranom javnim novcem, iza zaštitne ograde i nekoliko redova obezbjeđenja smjesti „važni dio publike“, dok se stvarni građani, oni koji su kupili ulaznicu, čekali u redu i čiji novac, između ostalog, finansira taj događaj, guraju s druge strane te iste ograde. Još je čudnije kada se u takvim VIP-ložama, počasnim salonima, protokolarnim redovima i na crvenim tepisima počnu pojavljivati ljudi čiji je jedini „doprinos“ kulturi činjenica da poznaju načelnika, ministra, predsjednika općinskog odbora neke političke partije ili nekoga ko odlučuje ko će te večeri dobiti propusnicu. Tada VIP prestaje biti kulturni protokol. Postaje društvena poruka lokalne kaste privilegovanih koji imaju moć da o tome odlučuju. A ta poruka glasi: Postoje važni ljudi i postoje oni manje važni. I upravo tu počinje problem…

“VIP”, odnosno „Very Important Person“, u kulturnom ceremonijalu nije nastao zato da bi svako ko ima političku, poslovnu ili porodičnu vezu (čitati: moć) sa organizatorom dobio bolju stolicu, besplatno piće, švedski stol i nekoliko metara više crvenog tepiha, besplatan parking, ugodno društvo i obavezni “afterparty” u lokalnom hotelu… Počasno mjesto ima smisla kada je povezano sa samim događajem: umjetnicima, autorima, laureatima, gostima od posebnog kulturnog značaja, ljudima čije je prisustvo dio priče te same manifestacije. Ne dobija neko Zlatnu palmu zato što poznaje gradonačelnika Cannesa. Ne dobija Zlatnog lava zato što je član općinskog odbora neke lokalne talijanske skupštine. Ne dobija Zlatnog medvjeda zato što mu je rođak ministar… Konačno, vi nećete te ljude nikada ni vidjeti na takvim događajima. Jer veliki kulturni događaji, čiji osnovni smisao i duša jeste Kultura, u pravilu, uvijek su viši od politike i sami organiziraju svoj kulturni protokol. Kod nas se, međutim, sve češće stvara potpuno suprotan poredak. Posebno na lokalnim kulturnim događajima koji, bez dovoljno znanja i iskustva, pokušavaju imitirati međunarodne kulturne manifestcije. Tako započinje naša izvrnuta lokalna “matematika s osnovama logike”. Najprije se utvrdi ko je politički važan, ko je „naš“, ko je s kim dobar i ko će kome sutra trebati, a onda se za njega pronađe stolica u prvom redu, propusnica za VIP i komadić crvenog tepiha. Tako nastaje lokalna (ne)kulturna elita. Ne elita po stvaralačkom doprinosu, ne po znanju i ne po umjetničkom radu, nego elita po pristupu i privilegiji. 

Ko je zapravo VIP na određenoj manifestaciji ili lokalnom prostoru? To je pitanje koje bi svaka lokalna kulturna politika trebala sebi postaviti. Ko je VIP na nekom kulturnom događaju? Moraju li to uvijek biti isti ljudi? Svake sedmice iste persone, samo u drugim haljinama i košuljama? Ili to mogu biti uvijek drugi ljudi… Umjetnik koji je dvadeset godina stvarao na tom prostoru? Autor koji je napisao knjigu? Glumica koja je odigrala stotine predstava? Muzičar koji je cijeli život posvetio sceni? Redatelj čiji je film prikazan? Kustos koji je pripremio izložbu o nekom kulturnom dobru zajednice? Producent koji je mjesecima radio da bi događaj uopće bio realizovan? Uposlenici lokalne kulturne institucije koji doprinose organizaciji? Ili dijete iz lokalne muzičke škole koje prvi put nastupa pred publikom? Ili bi to, ipak, trebao biti političar koji je došao zato što je tamo fotografisanje i prilika za samopromociju? Ili njegova porodica, prijatelji i stranačke kolege? Ako su među ovim posljednjima privilegije važnije nego među onima koji su događaj stvarali, onda više ne govorimo o kulturnom protokolu. Govorimo o zloupotrebi kulturnog prostora za proizvodnju društvene hijerarhije. Jer šta znači kada neko bez ikakvog umjetničkog ili kulturnog doprinosa dobije VIP akreditaciju za koncert, festival ili neku kulturnu manifestaciju? Znači da je važniji od nekoga ko je možda cijeli život posvetio loklanoj kulturi i kulturnom stvaralaštvu. Na osnovu kojeg kriterija? Poznanstva? Funkcije? Stranačke pripadnosti? Toga što je „naš čovjek“? To je već pitanje kulturne politike. 

Posebno je zanimljiv, a često i jedini argument tih političkih “foteljerosa” to da je neko „izabrani predstavnik građana“. Dobro. Ali mandat da predstavlja građane u instituciji ne znači automatsko pravo na privilegiju u javnom prostoru kulture. Ako si predstavnik naroda, onda bi bilo krajnje logično da budeš sa narodom. Ako je narod s druge strane ograde, u redu za kontrolu i sa kupljenom ulaznicom, a ti si sa načelnikom, ministrom i poslanikom iza dvije barijere i tri redara, postavlja se jednostavno pitanje: koga zapravo predstavljaš? Jer narod je tamo. Gužva se. Čeka. Prolazi kontrolu. Plaća. Stoji. Gleda. A ti sjediš u VIP-u, piješ, jedeš i uživaš u “afterpartiju”… I to sve na njihov račun.

Posebno je problematično kada se kulturni događaj počne organizovati tako da se publika fizički odvaja od „važnih“. Ograde. Redari. Posebni ulazi. Posebne narukvice. Posebne stolice. Posebni saloni. Posebna besplatna pića. Posebne fotografije. Posebni ljudi. A običan građanin stoji iza ograde. Kakvu to poruku šalje? Da je kultura zajednički prostor ili privatni klub? Javnost ili privilegija odabranih na osnovu čudnih elitističkih kriterija lokalnog kuba… Javna kultura bi, po svojoj prirodi, trebala raditi suprotno. Trebala bi spajati, otvarati prostor i ukidati distance. Trebala bi građanina dovesti bliže umjetniku, a ne između njih postaviti dva reda zaštitara. Kulturni događaj finansiran javnim novcem nije privatna zabava lokalne elite. To je javni prostor. I upravo zato mora biti posebno osjetljiv prema načinu na koji proizvodi osjećaj pripadnosti ili isključenosti.

U cijeloj ovoj priči postoji još jedan apsurd. Ljudi koji su kulturni događaj zaista napravili često nisu u VIP-u. Nisu tamo gdje su fotografi. Nekada nisu ni predstavljeni. Dok se neko drugi pojavi posljednjih dvadeset minuta, popije piće ili dva na račun budžeta, gricne nešto, rukuje se s ministrom, napravi fotografiju, objavi story i sutradan govori kako je „prisustvovao velikom kulturnom događaju“. To je savremena zamjena stvarnosti slikom. Nije važno šta si uradio. Važno je da izgleda kao da si bio važan. Nije važno jesi li stvorio umjetničko djelo. Važno je da se na društvenim mrežama vidi da si bio tamo. Tako nastaje svojevrsni kulturni simulakrum, proizvodnja slike kulturne važnosti bez stvarnog kulturnog sadržaja. I čovjek počinje vjerovati da je dio kulturne elite samo zato što mu je neko oko vrata stavio VIP akreditaciju.

Lokalna kultura ne smije biti klub privilegovanih. Ona ima smisla samo ako pripada lokalnoj zajednici. A lokalna zajednica nisu načelnik, ministar, vijećnici, poslanici, njihovi prijatelji i porodice. Lokalna zajednica su svi građani: umjetnici, penzioneri, srednjoškolci, radnici, djeca iz muzičkih škola, autori, volonteri, kulturni radnici, ljudi koji prvi put dolaze na koncert, oni koji nikada nisu bili u galeriji i oni koji možda neće kupiti knjigu, ali će doći na promociju. Kultura postoji upravo zbog tog šireg društvenog prostora. Zato je posebno opasno kada se kulturni događaji pretvore u mjesto demonstracije lokalne političke moći. Tada kultura prestaje biti javno dobro i postaje pozornica za samopromociju vlasti. 

Često sam imao priliku biti dio različitih komisija za kulturu, često na nivou kantona i općina. I uvijek mi je bilo važnije biti među ljudima nego sjediti iznad njih. Jer ako se čovjek bavi kulturom, onda mora živjeti kulturu. Mora razgovarati sa umjetnicima. Mora znati ko radi, ko piše, ko slika, ko komponuje, ko istražuje, ko organizuje i ko pokušava nešto napraviti bez velikih sredstava i bez političkog zaleđa. To su ljudi kojima treba otvoriti vrata. Ne nužno vrata VIP salona, nego vrata institucija, fondova, galerija, biblioteka i javnih prostora. Ali i dati javnu promociju i javno priznanje… Najveći problem nije u tome što neko sjedi u VIP-u. Problem nastaje kada VIP postane kriterij kulturne vrijednosti i društvenog statusa. Tada djeca koja uče muziku, mladi umjetnici koji tek počinju, lokalni autori, učenici generacije, nezavisni kulturni radnici i ljudi koji godinama rade bez reflektora dobijaju strašnu poruku: „Nije dovoljno da radiš. Moraš nekoga poznavati.“ A to je poruka koja ubija kulturu i obrazovanje. Najveći paradoks je što se sve ovo često događa na događajima koji se finansiraju novcem upravo onih ljudi koji ostaju iza ograde. Građani plaćaju poreze. Institucije finansiraju manifestacije. Javne ustanove daju infrastrukturu. Općine i kantoni izdvajaju sredstva. A onda isti taj građanin dolazi na događaj i dobija osjećaj da je višak, jer je „važniji“ neko drugi.

Ako je tako, onda je pitanje jednostavno: Šta znači biti važan? Ako je odgovor „biti blizu vlasti“, onda smo dobili društvo u kojem je kultura samo dekor političkog protokola. Ako je odgovor „doprinositi kulturi“, onda VIP treba vratiti njegovom izvornom smislu. Kulturna politika nije samo pitanje budžetskih stavki, javnih poziva, projekata i manifestacija. Kulturna politika je i ono što građaninu poručimo njegovim mjestom u prostoru. Ako ga stavimo iza ograde, poručujemo mu da je manje važan. Ako političara stavimo u prvi red samo zato što je političar, poručujemo da funkcija vrijedi više od stvaralaštva. Ako umjetnika stavimo sa strane, a političku pratnju u centar, poručujemo da umjetnost nije dovoljno važna. A kultura ne pripada njima. Kultura pripada ljudima. Političari su prolazni. Funkcije su prolazne. Mandati su prolazni. VIP narukvice se skidaju. Crveni tepisi se sklanjaju. Fotografije nestaju iz medija. Ali umjetničko djelo ostaje. Knjiga ostaje. Film ostaje. Pjesma ostaje. Predstava ostaje. Sjećanje ostaje. Baština ostaje. I zato bi u kulturnom životu jedan umjetnik koji je cijeli život stvarao morao biti važniji od deset političara koji su došli da se fotografišu. Jedan mladi autor koji je napravio svoju prvu izložbu morao bi imati više kulturnog dostojanstva od onoga koji je samo uspio doći do VIP narukvice. A građanin koji je došao na događaj ne bi smio osjećati da je manje vrijedan zato što nema propusnicu. Jer ako kultura postane prostor u kojem se ljudi dijele na VIP i obične, problem više nije u jednoj loži. Problem je u društvu koje je zaboravilo čemu kultura služi. A kultura, za razliku od politike, ne bi trebala proizvoditi elitu koja se izdvaja od ljudi. Ona bi trebala proizvoditi vrijednosti koje ljude ponovo okupljaju. Zato pitanje nije ko je večeras sjedio u VIP-u. Pravo pitanje je: Ko je svojim radom zaslužio da kultura uopće postoji? Tu bi, ako smo ozbiljni, trebala početi svaka kulturna politika. I tu bi trebala završiti svaka VIP-loža koja je postala sama sebi svrha i svrha političke moći privilegiranih.