ŠAČIĆ NAJAVIO KAKO ĆE ZAVRŠITI 2024. GODINU

Šačić: Sarajevo mora biti glavni grad, što znači, ne samo grad Sarajki i Sarajlija, već grad svih građana Bosne i Hercegovine, svi ga moraju osjećati svojim, uz grad iz kojeg dolaze, Sarajevo mora biti njihov – drugi dom.

Razgovarala: S.K.

O poeziji kao načinu života, poziciji mladih umjetnika u bosanskohercegovačkom društvu, kulturi i njenom značaju za život danas, razgovarali smo sa poznatim mladim autorom, Farisom Šačićem.

Prije svega, hvala Vam na izdvojenom vremenu i što ste pristali da ovo jutro izdvojite za razgovor o umjetnosti.

Hvala Vama na pozivu. Izuzetna mi je čast i evo, da smo uspjeli dogovoriti ovaj susret, s obzirom na dosta guste rasporede, ali vjerujem da za razgovor o pozitivnim temama uvijek ima vremena.

Sigurna sam da mnogi znaju ko je Faris Šačić, oni iz svijeta kulture sasvim sigurno. Ipak, zanima me, kako biste se Vi predstavili ljudima koje prvi put upoznajete?

Mislim da je najviše ljudi sa kojima se družim, nekako, usput saznao o “Farisu-književniku”, jer ja to, zaista, nikada nisam potencirao. Mislim da je ovaj grad takav i to je nešto prekrasno u njemu, što smo svi jednaki i najbitnije je biti čovjek, a ako nisi čovjek, šta god da si, malo je… Zato sam se uvijek volio predstavljati samo tako, kao Faris, dok me neki dragi konobar, čovjek na kasi, prolaznica, ne oda kao književnika. Mislim da je taj “Faris-književnik” čovjek za javnost, za one koji vole čitanje, taj i takav stil pisanja, a Faris u privatnom svijetu je neko drugi, nadam se, dobar čovjek…

Pratim Vaš rad i čini mi se da ste dugo bili izvan centralnih kulturnih događaja. Je li to samo privid ili ste to ciljano radili?

Ne bih rekao da je bilo ciljano, ali dogodilo se. U proteklih godinu dana radili smo mnogo projekata na našoj Ilidži, mnogo rada na njima bilo je, nekako, “u sjenci” u “backstageu”, mnogo tog posla koji je daleko od “svjetla pozornice”, tako da je to djelimično razlog. Sa druge strane, posvetio sam se nekim privatnim obavezama, trenucima za meni drage ljude i tako, malo po malo, skliznuo sa ekrana, ali moram priznati da sam se malo i odmorio i da sam spreman za kraj ove godine u kojoj nas čeka nekoliko divnih događaja, među kojima i publikacija dviju novih knjiga čiju je izradu podržalo Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo, ali i nekih drugih aktivnosti, kao priprema za sve ono što nas čeka naredne godine.

Jedna od tih knjiga je zbirka poezije “Sede vacante: pjesme i šansone”. E sad, znam da ste privatno veliki ljubitelj šansone, ali otkuda to da se one jave u naslovu zbirke? Šta je šansona danas i općenito, koliki je utjecaj muzike na društvo, posebno mlade danas?

Mnogo je to pitanja, a svako bi zaslužilo posebnu emisiju. Ali evo, pokušat ću odgovoriti obrnutim redoslijedom. Mislim da je danas muzika najprodorniji vid umjetničkog i kulturnog stvaralaštva i ima najjači uticaj na sve slojeve društva, posebno na našu, mlađu generaciju. Poneko će pogledati film, seriju, zaljubljenici će otvoriti knjigu, neko otići i u pozorište ili galeriju, ali svi ćemo upaliti neku muziku, kući, u autu, busu, u kafiću, neprestano smo izloženi muzici. Pri tome smislim na muziku koja se pjeva, dakle spoju teksta i muzike. Šansona je poetsko-muzička vrsta nastala u godinama kada je muzika zatražila pomoć od poezije kako bi došla do javnosti. Sada je obrnuto, poezija je u drugom planu i ona nužno mora tražiti podršku muzike, ako misli doći do publike. Mislim da je iluzorno govoriti o šansoni kao onoj klasičnoj školi, recimo, zagrebačke šansone 60-ih i 70-ih, ali mislim da danas svaka pjesma koja polaže na poetsko težište pjesme, poruke ljubavi, slobode duha, može se smatrati šansonom. Svaki oblik poezije koji je pjevan ili može biti pjevan, koji pokazuje odlike muzikalnosti ili, kako je to jedan dragi kritičar mojih djela napisao “šanzoniziranja poetskih slika”, je u svojoj suštini šansona. Mislim da su mnoge moje pjesme nastale uz muziku, a neke su i javno izvedene pred punim salama.

Kakve poruke šalje današnja pjevana poezija ili tekstovi pjesama? Je li to područje muzičara ili pjesnika?

To je područje biznisa. Nekada imam osjećaj da se mnogi umjetnici nisu prilagodili na pravila ovog neoliberalnog kapitalizma i da žive u vremenu kada je država imala monopol nad umjetnošću, nerijetko birajući upravo po principu kvaliteta. Danas nema tog intervencionizma države i prolazi ono što se prodaje, pri tome, kvalitet nije nužan faktor, ali mislim da je i dalje faktor koji se cijeni. U svijetu te brze, nazovimo je “gaserske muzike” i koja jeste jedna “maska”, šansona, baladeri, pa čak i “pop” i “rock”, kliznuli su u drugi plan. Ali ne znam jeste li Vi primijetili, ja jesam, kad god je neko iskreno sretan, iskreno tužan, povrijeđen, zaljubljen, nikada neće na famozni “story” postaviti takvu pjesmu. Tada će se, ipak, vratiti nekom Oliveru, Balaševiću, Dini, Graši… To zaista odaje kako su to pjesme duha, emocije, iskrenosti, a mnoge druge tek “maska” za svijet javnosti. U tom srcu, emociji, duhu – mislimo i želimo biti ja i moja umjetnost.

Čini li Vam se to nekada “donkihotovski”?

Imao je Arsen jednu dobru pjesmu koja ide ovako: “Nema više Don Kihota, ljudima su jasne stvari, nestali su iz života lutalice i sanjari!” Ali ne, ne čini mi se. Don Kihot je bio sam… Ja sam Vam nabrojao neka imena koja svjedoče da nisam i nismo sami… Bar još uvijek…

Bili ste član mnogih komisija za mlade, kulturu, na lokalnom i kantonalnom niovu, kako vidite njihov položaj? Kako danas ohrabriti mlade da stvaraju i kakve sve teškoće stoje pred njima?

 Kao član komisija ili kao jedan od njih? (smijeh) Mislim da postoji mnogo prostora, ali država se mora odlučiti u kojem smjeru želi ići i da li želi nove, mlade ljude koji će kreirati kulturne sadržaje ili im takvi ne trebaju? Mislim da se mnogi državni elementi, nivoi vlasti, još uvijek nisu jasno odredili prema tome… Konačno da li žeče intervenisati u kulturnoj djelatnosti ili je pustiti u arenu komercijalnog tržišta. Ako želimo podržati mlade umjetnike, mi to možemo kroz klasične mehanizme podrške kulturi, formiranjem razvojnih fondova u kulturnoj djelatnosti, specifičnim ulaganjem u izdavačku djelatnost mladih, podrškom školskim programima i prepoznavanjem takvih ljudi već u srednjim školama, davanjem na značaju umjetnicima svih nivoa i godina u društvu, a posebno mladima, te konačno, ličnom podrškom takvim manifestacijama. Mi smo, nažalost, kao društvo, pristali da umjetnike ne vrednujemo dovoljno. Ali to nije tako svuda u svijetu i ako želimo biti dio tog svijeta, moramo početi ulagati u taj sektor. Izdavači su utjecajni u društvu Zapada, umjetnici i pojedincu utječu na mnoge društvene procese, kretanja kapitala, podršku politikama… U mnogim zemljama prosječan umjetnik zarađuje više od prosječnog sportiste. Mi to ne možemo pojmiti, mi te ljude smatramo marginalcima i ta se slika projektuje na mlade… Sa takvom slikom o umjetniku u društvu, koji školarac smije reći – ja želim biti to!? To su hrabri pojedinci… Ali država i sistem im moraju olakšati taj put!

Govorili smo o Sarajevu, ali šta je sa ostatkom Bosne i Hecergovine?

 Umjetnost i kultura ne poznaju granice, ali kulturne politike, ipak, prepoznaju. Mislim da nije nužno praviti velike razlike, mi smo mala zemlja i nema mnogo jezičnih, kulturnih, pa ako želite i ekonomskih razlika među nama, a uz sve ono što nas na neki način i razdvaja, spaja nas uvijek iskrena bosanska duša. Mislim da je metropola ta koja zove i svuda u svijetu privlači najkvalitetnije kadrove, nudi mnoštvo prilika i kao kulturni, ali i politički i društveni centar zemlje. Ipak, sanjati i živjeti umjetnost možemo svuda, a umjetnike možemo prepoznavati, podsticati i vjerovati u njih i njihovu moć da svoj lokalni prostor ukrase znanjima i vrijednostima drugih krajeva BiH, čineći je čvrstom i neprolaznom. To je svojevrsni put iznicanja kulture iz društva, sa karakteristikama i ljepota lokalnog, na koncu, onoga što nas najviše i označi u životu. U tom smislu, Sarajevo mora biti glavni grad, što znači, ne samo grad Sarajki i Sarajlija, već svih građana Bosne i Hercegovine, svi ga moraju osjećati svojim, uz grad iz kojeg dolaze, Sarajevo mora biti njihov – drugi dom. A ovo, zaista jeste grad koji je, kako je to Balašević jednom rekao, grad koji s razlogom nosi ime srednjeg roda, jer je poput djeteta koje širi ruke svim ljudima svijeta.

Evo, za kraj, recite nam nešto o svojim planovima za budućnost?

Mislim da će biti dosta zanimljivih događaja u budućnosti, posebno na planu umjetničkog djelovanja. Do kraja ove godine iz štampe izlaze dvije nove knjige “Sede Vacante”, ali i jedno dramsko ostvarenje “Smrt Jakova Salabrija”, koja je davno napisana kao radiodrama, a sada je doživjela i svoju publikaciju uz bezrezervnu podšku Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, koje radi odličan posao u smislu podrške izdavačkoj djelatnosti. Već naredne godine radimo na jednoj izložbi, a u toku su pregovori za snimanje jednog dokumentarnog filma, te mislim da će biti dosta dinamičan kraj 2024. godine, ali i prvi dani 2025. godine.

Ne sumnjamo i nastavljamo pratiti Vaš rad. Hvala Vam na izdvojenom vremenu i želimo Vam puno uspjeha u budućnosti.

Hvala Vam od srca i idemo gledati kako kultura u Sarajevu, ali i šire, zaista kreće koracima napretka i prosperiteta, posebno umjetnost i kultura mladih.