TRAGAJUĆI ZA POEZIJOM
Nikada nisam volio definicije… Kao srednjoškolac, kao student, a kasnije i kao kulturni djelatnik, trudio sam se vjerovati kako se ništa na ovom svijetu ne možemo vezati riječima, kanališući i kroteći vidljivo i nevidljivo u nama razumljiv oblik, nepromjenjiv i stalan…
Nikada ih nisam volio, a opet, jednu sam zapamtio za cijeli život…
Duboko pouzdan u snagu svog uvjerenja, toga jutra sam u amfiteatru ustao i profesoricu kolokvija koji smo studentskim žargonom prosto zvali “Poezija”, upitao: “Šta je to poezija!?” Poznavala me je dobro… Nasmijala se i odgovorila: “Prosto je, poezija je skup riječi koje djeluju!”
Ostao sam zatečen u svom porazu… Nije to bila definicija, iako je zvučala tako, a opet, nije bila ni prosta izjava, jer je označavala jedan stalan fenomen… Nije bilo ništa – a bilo je sve… Shvatio sam u trenu – bila je to Poezija!
Tog dana i mnogo dana poslije, često ću zastati pred izlogom knjiga u Titovoj, duboko udahnuti prije kucanja o vrata biblioteka i zadrhtati negdje u dubini svog bića kada mi neka djevojka, sjedeći za istim stolom, šapne kako uživa u poeziji… I svaki put sam se pitao isto, gdje je ta poezija danas!? Je li zatočena u policama nedohvativih knjiga, otežana okovima Nastavnih planova i programa, onog dječjeg, drskog i mrskog – moranja, ili tiha u srcima koja to šapatom moraju priznavati, kao da pripadaju nekom tajnom bratstvu o kojem mnogo ne bi trebali znati ni njihovi najbliži… Polako, ali jasno, prognana sa ulica naših gradova, utišana u našim razgovorima, izgnana iz školskih maštanja i slobode, kopnila je i nestajala…
Sa poezijom, blijedio je i njen biser – onaj osjećaj, koji djeluje.
Koji udahne poeziju u riječ, koji izmami suzu iz tinte… Ta magična i tragična veza dva svijeta i dvije duše koju još samo rijetki zovu pravim imenom… I kada govorimo o poeziji, svejedno, da li pristajali uz akademske postulate, eglen iz mahale ili spiku raje, vrlo brzo ćemo shvatiti kako je poezija, u čaroliji svoga bića i prirode, svuda, a nigdje… Niko se ne sjeća da je bila, ali njeni tragovi oslikavali su se i dalje se oslikavaju na snježnim ulicama mog grada… Opstajala je, nijema i sama… U osmijehu dječaka koji se bacao u zagrljaj svojoj majci u malom parku Sarajeva, u pogledu nade starca na rubu ulice Ferhadije, u otkucajima srca koje je bilo u daljini za drinskim valovima, kao u očima u kojima se osijavao drhtaj Une…
U svemu tome bilo je nešto od te daleke i zaboravljene riječi Poezija, koja je budila na strah, nerazumijevanje, odbojnost i daljinu, neobjašnjivu i neutaživu žeđ za bijegom iz svijeta koji je čeznuo za njom. Neki su naučili čitati njene tragove, neki su joj bez zadrške vjerovali, a neki u nju za vjekove sumnjali, neki su je vidjeli u svemu, a neki nikada nisu ni naslutiti njene ruke, oči i obraze..
Gdje onda tražiti tu poeziju na ovom svijetu, na kojoj strani i na kojem putu!? Gdje se uputiti tražeći to negdje, a nigdje, to postojano, a neznano, to sznano, a zaboravljeno?! Na jednom jednom jedinom mjestu koje sve kazano sažima u istinu, suočavajući nas sa neizbježnim…
I želite li je pronaći i osjetiti, tu i takvu poeziju, koja još uvijek živi u svijetu koji zovemo našim – potražite je samo na jedno mjestu – u sebi samima! Pobjegla je na najdalje i najsigurnije mjesto, najbliže srcu i duši… Vjerujući u vas, samo malo više nego u sebe!
Objavljeno na Good.ba, 2023.