PODVALA KREATIVNOSTI

Ako bi Vas neko pitao koju riječ ste najčešće čuli za vrijeme svog odrastanja, školovanja, pa i neformalnog edukovanja, druženja, svakodnevnog života, vjerovatno bi se na listi od prvih pet ili šest riječi našla ona – “kreativnost”. Često označena kao pozitivna i produktivna, a nikada u potpunosti shvaćena i prihvaćena, često na prvim i najvišim školskim panoima, neprevaziđen gost u rubrikama nastavnih planova i programa, “kreativnost” je postala riječ – floskula, produhovljena i oduhovljena riječ koja sasvim sigurno treba da znači nešto, a opet, u istini kako svakome znači nešto posebno i samosvoje, ostaje činjenica da mnogima prestaje značiti nešto i ostaje kao ništa – riječ u širokoj javnosti prihvaćena kao pozitivna, poput starog druidskog lijeka za kojeg više niko ne zna ni recept, ni primjenu, ali eto, pravi se od koječega i – “dobar je za sve!”  

Ipak, ukoliko biste znatiželjno zavirili u literaturu pronašli biste jednako očerupan mozaik definicija i mišljenja, subjektivnih i objektivnih shvatanja kreativnosti koji bi u nekom međuznačnom i široko prihvaćenom obliku mogao pristati biti utjelovljen i ukoričen u definiciji kako je kreativnost “sposobnost stvaranja novog i jedinstvenog rješenja u novim situacijama i sa jedinstvenim resursima, a koja podrazumijeva nekoliko faza i to: inkubaciju, uvid, evaluaciju i elaboraciju.”, a obavezno je karakteriše “visok nivo intelektualnog angažmana i složen kognitivni proces”. Tako sebe vidi i definiše njeno visočanstvo Kreativnost. 

Međutim, i pored toliko govora o kreativnosti kao takvoj, već se neko vrijeme otvara pitanje njene iskonske potrebe u društvu u kojem živimo, a ta nastojanja kreću se na potezu od otvorenih špekulacija do istraživanja solidne ozbiljnosti. U svijetu koji nas okružuje čini se kako se mnogo i djeluje na pitanje kreativnosti, gdje se ona ozbiljno zapostavlja na račun šablonizacija, robotizacija, kičizacija, šundiranja i drugih tehnika koje dovode do ozbiljnog osipanja, kako značaja i vrijednosti kreativnosti u današnjem društvu, tako i kreativnosti kao takve.  

Čini se logičnim zapitati, kako onda, uz svu “kreativnu” kulturu koja nam se nudi posljednjih desetljeća, a posebno kroz posljednju i tekuću deceniju XXI stoljeća, pronaći inspiracije, snage i potrebe za jedinu ispravnu i pravu – slobodnu kreativnost? Šabloni u koje se locira mainstream kultura bosanskohercegovačkog društva, ali i općenito gledano, balkanoidnog habitusa, koji time stiče status onoga što on uistinu i jeste –zaseban makrokulturni prostor sklon balkanizaciji – kao fenomena oprečnog europeizaciji, čime on predstavlja njenu neupitnu drugost.  Sva ova situacija društva otvoreno daje danak u recipientskoj i kreativnoj, ako ne vrijednosti, onda svakako sposobnosti generacije koja je svoje formativne godine provela u ovim okvirima.  

Ipak, u spoznaji kako društvo samo sebe reguliše i koriguje, čini se logičnim zapitati se, ako ono samo nije pronašlo vrijednost kreativnosti u stvaranju i življenju, konačno, opstajanju, u čemu je njena svrha i konačno, da li nam je kreativnost potrebna? Da li je protjerana i zaboravljena ili ipak opstaje u nekoj čudnoj formi, vidljiva u nekim čudnim oblicima koji se još uvijek mogu prozvati njenim imenom.  

Istina je da kreativnost nije biće koje se može ubiti, zarobiti, ukrasti ili oteti od društva. Ali istina je i da ona nije konstanta koja bezuvjetno stremi svom razvoju. Ona je stanje duha, jednako koliko i sreća, tuga, mudrost, prilagodljivost, snaga, te se kao takva mijenja, prilagođava i zavisi od niza faktora koji su i političke i socio-ekonomske prirode. Ali jedno je sigurno – ne nestaje. Pa i sami pokušaji utiranja puta kreativnoj kulturi kakve su pokušali činiti diktatorski režimi XX stoljeća, kao savremen primjer šablonizacije, nisu uništili kreativnost. Čini se upravo suprotno, nastojeći je sputati u zadate okvire, oni su otvorili put dvjema kreativnostima. Jednoj koja se razvijala unutar dozvoljenog obrasca i tražila kreativni izričaj stvarajući novosti u nizu sfera od umjetnosti neohistoricizma, do iznalazaka u vojnoj industriji koji će svoj devastirajući, ali svakako kreativni moment, doživjeti kroz tih nekoliko godina i opstati duž XX stoljeća. Bila je to kreativnost izuzetne spretnosti i fleksibilnost koja je, istini za volju, iako nehumanoj, služila svrsi. Druga je bila ona reakciona (ne reakcionarna), koja je nastala kao odgovor na zabrane, a za potrebe ovog članka prozvat ćemo je i – kreativnost bunta. Ona je rađala ideje i obrasce koji su kritikovali režim, te sami stvarali zasebnu kreativnost sa vlastitim formama i obrascima, a koje je represivna tehnika provocirala.  

Čini se tako da možemo, bez veće zadrške, priznati kako kreativnost opstaje, a ukupnost kreativnog naboja moguće je tek razvodniti, ali nikako zaustaviti. To razvodnjavanje može biti represivno, poticajno, koordinirano ili spontano. Kako bi se u tim teoretskim okvirima ponašala kreativnost bosanskohercegovačkog postdejtonskog prezenta!? 

Prije svega, ona ima odlike demokratičnosti, stoga je treba svrstati u domenu kreativnosti koja se razvija u demokratskim zemljama, što je razlika od dotadašnjeg socijalističkog okvira bez obzira na njegovu liberalizaciju u posljednjoj četvrtini XX stoljeća. Kreativna kultura je u ovom periodu doživjela svoju slobodu najšireg nivoa, pokazujući tendencije razuzdanosti, tj. bezidejnog postojanja i aktiviranja, kada aktivnost postaje sama sebi svrha, u opreci sa dotadašnjim mirovanjem. U takvoj tendenciji, čini se kako je kreativnost izgubila svoju svrhu, odnosno, svoj cilj. U prvim godinama demokratije u društvu BiH cilj kreativnosti bio je asertivno nastojanje opstanka i borbe, a kreativnost je obilježila aktivna borba za opstanak u svim djelatnostima društva, a u umjetnosti i kulturi se to osjetilo na jačanju patriotskog osjećanja, zbližavanja, indentifikacije i socijalizacije, empatizacije i sl. Godinama poslije razvijao se, u početku snažnije, a kasnije u jednostavnijim nanosima, kurs koji je njegovao principe memorizacije, pacifizacije, pa i viktimizacije u kulturi kreativnosti. Sa udaljavanjem od ratnih zbivanja, kreativnost je počela gubiti kurs i započela svoju slobodniju, spontanu fazu razvoja. Nemoćna da zabravi naslijeđe prvih godina demokratije, a istovremeno nespretna da u potpunosti zagrli evropske kulturne tokove, kreativnost BiH ostala je izgubljena, lutajući između ove dvije krajnosti, njegujući snažan socijalni efekat. Čini se, nadasve, kako je upravo socijalno angažirani kurs razvijen unutar alternativnih krugova, jedina novost (čitati: kreativnost) postdejtonske BiH koji je ona do neke mjere uspješno izvezla na vanjsko tržište, ironizirajući sa svojim društvenim stanjem kroz elemente moderne satire, ali pri tome ne iznalazeći i ne nudeći rješenja za njen uzrok.  

U svim drugih djelatnostima, kreativnost je svedena na neophodnu nužnost koja se označava kao preslobodarska, alternativna tendencija, višak, a najvažnije – nešto što je krajnje nepotrebno. U političkom miljeu, kreativnost je šablonizirana i sputana, u ekonomiji se ona smatra izazovom za pojedince koji od toga nemaju mnogo ili gotovo ništa, u primjenjenoj juristici je pretjerana i suvišna unutar općeg mainstreama, ostavljena tek zaljubljenicima na pokuse, izučavanja i istraživanja, uglavnom izvan radnog vremena. Činjenica je da postdejtonsko društvo Bosne i Hercegovine kroz vlastite fondove nije pokazalo senzibilitet za očuvanje, čak ni ranije postojećih kreativnih tendencija, prije svega akademskih polifonija, a što se očituje kroz nepostojanje adekvatne budžetizacije, strategije i prakse, ulaganje u slobodarski pristup u nauci, obrazovanju, sportu, kulturi, pa ni u drugim resorima. Većina noviteta koji se razvijaju nastali su na temeljima jedinog što je opstalo u kreativnosti i jedinom receptu za uspjeh i napredak u Bosni i Hercegovini u trećoj deceniji XXI stoljeća – samostalnoj inicijativi i realizaciji od strane pojedinaca. Pa i takvi pokušaji  nauci i kulturi, dok se suočavaju sa nizom poteškoća pravne i ekonomske prirode, bivaju sputani i “otpisani” od strane sistema kao “zaluđenost pojedinaca i grupa”, “sanjarije”, “neiskoristivi časopisi”, “alternativni zbornici”, “nerežimske tribine” i slično, čak i pri činjenici da takve nekada uređuju i vode najeminentniji stručnjaci pojedinih naučnih i primijenjenih oblasti u Bosni i Hercegovini. Tako ostaje i opstaje Kreativnost, čuvana, hranjena i gurana od strane individualaca koji još uvijek, gotovo romantičarski, poput Don Kihota, vjeruju u budućnost kreativne misli u Bosni i Hercegovini, pored silnih Sančo Pansi koji ih hrabre samo u jednom – da postanu kao oni. Podvala je to jedne kreativnosti i podvala jednoj kreativnosti našeg društvenog prezenta, istoj onoj o kojoj su nam toliko lijepog govorili, ulažući u nju i pozivajući se na nju, onoj koja živi i cvijeta u društvima progresa u kojima se kreativnost cijeni i njeguje, ulaže i čuva, plaća i podstiče, veliča i promovira na crvenim tepisima, dok se na ovom našem, bosanskom, ona smatra nužnim zlom, slabošću i sanjarijama, povlačeći se pred koracima onih koji takve obrasce nameću i čuvaju, braneći ih zajedno sa svojim neznanjem, kukavičlukom i na koncu – nekreativnosšću… I sve bi to bilo odlično da je društvo u kojem se takva valorizacija razvija samosvjesno i ispunjeno, ekonomski stabilno i pravno potkovano, politički korektno i kulturno produhovljeno… Ukoliko ono naše, ipak, niste pronašli u ovoj rečenici, čini se logičnim zapitati kada ćemo početi cijeniti našu kreativnost, ljude i pojedince koji je nose, jer pred problemima ekonomskog, pravnog, kulturnog, političkog ili naučnog miljea, nemoćni da pronađemo postojeći izlaz, moramo posegnuti za nekim novim – a novi izlaz neko mora pronaći… Za to je neophodan plamen kreativnosti koji, iako, tinja i tuhinja, nikada nije zgasnuo u Bosni i Hercegovini. 

Objavljeno na Good.ba 2023.