Ako nisi u “krugu podobnih”, nemaš pristup sredstvima, prostorima, ni resursima, a ako si dovoljno uporan da uspiješ bez pomoći, tada postaješ prijetnja koju ne treba ignorisati, već jasno sabotirati. Tako ove institucije polagano evoluiraju, ili bolje reći mutiraju, iz bastiona kulture u političke štabove za evidenciju kulturnih kritički nastrojenih stručnjaka i djelatnika koje treba prepoznati i sankcionirati. U međuvremenu, kulturni menadžeri i institucije koje ne proizvode nikakvu realnu vrijednost uredno primaju budžetska sredstva, čiju drustvenu produktivnost je teško definisati i izmjeriti. Planovi se ne usvajaju, izvještaji se ne analiziraju…

U bosanskohercegovačkom kulturnom pejzažu, gdje bi lokalne kulturne institucije trebale biti svjetionici stvaralaštva i društvenog napretka zajednice, zbog čega su nekada, ne tako davno, poput gljiva iznicale u svim društvenim i urbanim sredinama, danas svjedočimo nečemu suprotnom, sistematskom gušenju kvaliteta u korist prosječnosti, a često i ispod toga. Posebno poetičan primijer takvog nastojanja se vidi upravo u stanju domova kulture, nekadašnjih bastiona društvenog života, koji su danas, u najboljem slučaju, poluprazni prostori, a u najgorem, spomenici nebrige i nesposobnosti vlasti da pronađu adekvatne kanale za revidiranje njihove društvene uloge, renoviranje njihovih prostorija, reanimaciju i reformaciju njihovog društvenog statusa.

I dok su u razvijenim zemljama domovi kultura cijenjena mjesta lokalnog okupljanja, poput norveških “Kulturhus” ili francuskih “Maison de la Culture”, kod nas su prepoznati, gotovo kao povampireni spomenici nekog prošlog, politički i ideološki, drugog vremena, koji nam danas, eto, ne trebaju, prevaziđeni su ili su prosto “demode”. I da smo kroz sve ove godine nešto bolje od njih smislili, vjerovatno bi bili ponosni što su “demode”. Možda bi ta visokopoštovana gospođa Evropa, silna Amerika ili egzotična Kina, gledali u nas, krišom prepisujući naše modele kulturnih politika i upravljanja kulturnim objektima, za koje, osim najskupljeg resursa – znanja, nije mnogo potrebno. Ali nažalost, istina je drugačija.

Nekada su domovi kulture bili jezgra zajednica koje su se drušveno i politički izvlačile iz poroka nepismenosti i zaostalosti društva, mjesta gdje su se stvarale ideje, prikazivali filmovi, održavale predstave i koncerti, razvijale lokalne kreativne scene. Čak i u spoznaji tek relativne slobode djelovanja u kreativnom sektoru, menadžment i ljudi koji su njima upravljali uspješno su izvršavali svoju drušvenu ulogu do tog nivoa da su je često smatrali, a današnja nauka je često i prepoznaje kao – historijsku. Danas su ti objekti, u velikom broju slučajeva, tek fizičke ljušture bez sadržaja, prostori koje se koristi za rijetke političke skupove, privatne proslave ili povremene manifestacije od kojih zajednica nema dugoročnu korist. Bez jasne vizije njihova razvoja, uz često snažne nostalgije najstarijih stanovnika zajednica u kojima se nalaze, čine se kao zarobljenici između prošlosti i sadašnjosti.

Uzroci ovakvog stanja nisu jednostavni i mješaju realne teškoće historijskog momentuma, s jedne strane, te nesposobnost i nekompetentnost prepoznavanja i upravljanja tim momentumom, s druge strane. Dakle, uzrok nije samo nedostatak finansija, što se često iznosi u prvi plan, već nešto daleko pogubnije, odsustvo vizije i kompetentnog menadžmenta. Domovima kulture, umjesto sposobnih i kreativnih ljudi koji razumiju dinamiku savremenog svijeta, stručno osposobljenih znanjima o drušvenim gibanjima i upravljanju kulturnim djelatnostima, godinama su upravljali politički postavljeni kadrovi bez ikakvog osjećaja za umjetnost i razvoj publike. Njihova glavna briga nije kako unaprijediti kulturnu scenu, već kako opravdati svoju poziciju i održati se na budžetskoj infuziji. Jedini cilj koji su težili ostvariti, čini se, bilo je povremeno milovanje po glavi od strane njihovih pretpostavljenih.

I dok se pod kritikama javnosti i medijskim baražama često ciljaju i okrivljuju ministri kulture, premijeri, načelnici i gradonačelnici, često i preko realnih granica njihove zakonske i ljudske odgovornosti, vrlo je malo onih strelica koje u kvalitetnim kritikama pogađaju prave ciljeve – menadžment ustanova koje upravljaju ovim objektima. Oni kao da ostaju u zavjetrini kulturnih i političkih kritika, posebno onda kada su lišeni stručnih analiza na uštrb neracionalne političke i ideološke kanonade. Za to vrijeme, tihi i ustrajni, imenovani “direktorosi”, hrabro se drže za budžetska sredatva, da ih vjetar ne otpuše, dok drugi, često, ni krivi, ni dužni, nastoje medijima objasniti nesposobnost, slabost, nestručnost svojih kadrova, koji jedino što su stručno i školski napravili jeste, ufoteljerili se, dok u javnom prostoru gotovo da i ne postoje. I dok bi u demokratski pismenom društvu, mandatiranje trebalo podrazumijevati i javnu odgovornost, te kao takvu i javno pojavljivanje i opravdavanje upravljačkih poteza građanima, oni kao da nestanu sa svojim naimenovanjem.

Ono što dodatno pojačava apsurd jeste činjenica da živimo u vremenu kada su alati za kulturnu produkciju i distribuciju kulturnih materijala pristupačniji nego ikada. Digitalna transformacija omogućila je malim sredinama da se povežu s globalnim tržištem, ali se naši domovi kulture i institucije koje njima upravljaju ponašaju kao da se to njih ne tiče i kao da je to trend na koji oni nisu drušveno obavezni odgovoriti. Dok se širom svijeta kulturne institucije prilagođavaju digitalnom dobu – organizuju online izložbe, “streamaju” koncerte, snimaju kratke filmove i koriste društvene mreže za promociju umjetnika, naši domovi kulture i dalje funkcionišu kao da su zastali u vremenu. I dok bi kritika takvih muzeja odavno prepoznala kako “muzeje treba pospremiti u muzej”, domovi kulture su kao institucije ostali čak i izvan samokritike, tražeći se u vremenu i prosotru. Ne postoji digitalna strategija, nema ni ozbiljne online prezentacije, nema ni druge vrste digitalnih ili kreativnih sadržaja. Umjesto da se povezuju s mladim umjetnicima, dizajnerima, programerima i stvaraju nove modele finansiranja, edukativne programe ili digitalne arhive, oni ostaju zatvoreni u krugu birokratske letargije, čak pristajući sa konformizam koji se sastoji u riječima: “Mi ne možemo biti organizatori ničega, već samo suorganizatori svega…” Kako to da su institcije koje upravljaju ovim objektima 50ih i 80ih godina mogli biti organizatori manifestacija, 2000-ih također, a sada, kao iznenada ne mogu. Da su upoznati sa kulturnim politikama, vjerovatno bi rekli kako je to jedan od upravljačkih modela koje su samoinicijativno preuzeli, a ne kao neko “slovo zakona”, zbog čega bi se moglo pristati i na njegovo redefiniranje i konačno, repozicioniranje sa drugačijim upravljačkim modelima koji bi bili fleksibilniji, brži i produktivniji za društvo.

Ipak, problem nije samo u domovima kulture, već u širem sistemskom pristupu. Lokalni kulturni sektor u BiH kao da vodi kakistokratija, tj. sistem u kojem su na ključnim pozicijama oni najnesposobniji, ali politički podobni. I dok poneki dobronamjerni funkcioneri, vrlo često ni ne prepoznaju širinu teškoće u kojoj se nalaze ove institucije, te profil ljudi koji ih vode, a koje zbog njihove brojnosti i samostalnosti, vide tek par puta godišnje na nekom petominutnom potpisivanju kakvog dokumenta, oni ostaju gotovo nemoćni pružiti individulanu podršku, koja bi izlazila iz šireg, sistemskog i često blagog okvira. U takvom okruženju, talentovani i vrijedni ljudi ne samo da ne mogu napredovati, već se sistematski odstranjuju. U tome se prepoznaje cilj takvih lokalnih rukovodstava koja otvoreno negoduju ovakve pojedince. Oni tu nisu zbog društvene dobrobiti i kvalitetnog upravljanja društvenim procesima u okviru kulturne djelatnosti, već da se što duže održe na površini dubokog neznanja i nekompetencija koje su potisnuli iz vlastite svijesti na dan svog “foteljerisanja” za menadžere, pomoćnike I rukovodioce lokalnih institucija.

Kulturni meritocid, koji bi se mogao označiti i kao sistemsko eliminisanje kvalitetnih stvaralaca i menadžera, kakvi bi se s vremena na vrijeme i pojavili na čelu ovih institucija, postao je standard. Kada se pojavi neko s idejom, vizijom i kapacitetom da stvori nešto vrijedno, nailazi na zid ravnodušnosti, a vrlo često i otvorene opstrukcije. Bez široke kritičke baze u drušvu koje bi bilo “gladno kulture”, sa jedne strane, te strogih kota političkih elita, sa druge strane. Ako nisi u “krugu podobnih”, nemaš pristup sredstvima, prostorima, ni resursima, a ako si dovoljno uporan da uspiješ bez pomoći, tada postaješ prijetnja koju ne treba ignorisati, već jasno sabotirati. Tako ove institucije polagano evoluiraju, ili bolje reći mutiraju, iz bastiona kulture u političke štabove za evidenciju kulturnih kritički nastrojenih stručnjaka i djelatnika koje treba prepoznati i sankcionirati. U međuvremenu, kulturni menadžeri i institucije koje ne proizvode nikakvu realnu vrijednost uredno primaju budžetska sredstva, čiju drustvenu produktivnost je teško definisati i izmjeriti. Planovi se ne usvajaju, izvještaji se ne analiziraju… Kriteriji nisu kvalitet i rezultati, već politička pripadnost i lojalnost sistemu koji ne trpi previše pametnih pitanja. Takav model dovodi do sve većeg jaza između institucija i publike, građani gube interes, umjetnici odlaze, a kulturni sektor tone u još dublju stagnaciju. Postoji li izlaz iz začaranog kruga?

Ipak, izlaz postoji, ali zahtijeva radikalnu promjenu pristupa. Prvo i osnovno, upravljanje kulturnim institucijama mora se vratiti u ruke kompetentnih i kreativnih ljudi iz kulturi bliskih profesija i industrija, ljudi koji svojim znanjem i zvanjem mogu odgovoriti na nešto više od prostih konkursnih uslova za imenovanje i koji u svom programu mogu učiniti nešto više od “kohabitiranja na fotelji”, koja postaje sastavni dio njihovog imena i prezimena. Menadžment domova kulture mora razumjeti potrebe savremenog društva, koristiti digitalne alate i povezivati se s regionalnim i međunarodnim partnerima, te krenuti u kreativno kreiranje kulturne stvarnosti, saradnju sa mladima, renoviranje i reafirmiranje prostorija uz pomoć stranih i domaćih fondova za te namjene. Drugo, potrebno je redefinisati način finansiranja kulture. Umjesto da se novac rasipa na institucije koje ne proizvode ništa, sredstva treba usmjeriti na konkretne projekte, inovacije i kulturne djelatnike koji imaju stvarni utjecaj na društvo. Modeli javno-privatnog partnerstva mogu pomoći da se kultura odvoji od političkog patronata i postane održiva, ali ne nužno. Drugi put je vratiti kulturu u domene stručne produkcije sadržaja, a koji bi vremenom, pošto stvori publiku i kreativne djelatnike izvan sistema, predavao tu ulogu u potpunosti u ruke nevladinih organizacija i građana. Treće, kulturni radnici moraju prestati čekati sistem da se promijeni sam od sebe. U eri globalnog povezivanja, moguće je izgraditi nezavisne kulturne platforme, koristiti društvene mreže za promociju i tražiti alternative institucionalnom zagušljivom sistemu. U tome su posebno povlaštenih domovi kulture koji djeluju isključivo na lokalnu nivou, te vide plodove svog društvenog djelovanja na terenu.

Zaključak je jednostavan. Ili promjena, ili potpuna marginalizacija. Ako se nešto ne promijeni, kulturni sektor u BiH će nastaviti da propada, a domovi kulture će ostati samo oronule zgrade sjećanja na prošla vremena ili renovirani stambeno-poslovni objekti bez kulturne svrhe. U svijetu koji se ubrzano mijenja, oni koji ne prate trendove osuđeni su na poraz. Pitanje koje ostaje je samo hoće li oni koji danas upravljaju kulturnim institucijama shvatiti da se nalaze pred posljednjom šansom za reformu, ili će i dalje živjeti u iluziji da je njihova nesposobnost neprimjetna? Vrlo malo od toga zavisi od vlasti koja može pružiti podršku, ali ne i direktno upravljati projektima i objektima, što ostaje zadatak njihovih (ne)sposobnih kadrova. Ipak, nekolicina premijera u BiH ukazuje na posebno kvalitetan odnos vlasti i ustanova, a posebno menadžmenta ustanova koji rade odlične stvari i čiju ulogu u lokalnoj zajednici stanovnici sve više prepoznaju. Konačno, a pomalo u duhu onih vremena kada su ti domovi i građeni, ostaje istina da će se oni graditi sve dok ih grade i građani koji žive uz njih. Sve dok oni traže sadržaje, ulažu u kulturu svoje vrijeme i novac, kao proizvod koji je potreban za normalan društveni život koliko i automobil, stan, posao, porodica, tek tada će i kultura, kao duh jednog društva, zaista, živjeti i bitisati kao važan faktor kreiranja lokalnih kulturnih politika.

Postoji nešto duboko pogrešno u prizoru u kojem se na kulturnom događaju, finansiranom javnim novcem, iza zaštitne ograde i nekoliko redova obezbjeđenja smjesti „važni dio publike“, dok se stvarni građani, oni koji su kupili ulaznicu, čekali u redu i čiji novac, između ostalog, finansira taj događaj, guraju s druge strane te iste ograde. Još je čudnije kada se u takvim VIP-ložama, počasnim salonima, protokolarnim redovima i na crvenim tepisima počnu pojavljivati ljudi čiji je jedini „doprinos“ kulturi činjenica da poznaju načelnika, ministra, predsjednika općinskog odbora neke političke partije ili nekoga ko odlučuje ko će te večeri dobiti propusnicu. Tada VIP prestaje biti kulturni protokol. Postaje društvena poruka lokalne kaste privilegovanih koji imaju moć da o tome odlučuju. A ta poruka glasi: Postoje važni ljudi i postoje oni manje važni. I upravo tu počinje problem…

“VIP”, odnosno „Very Important Person“, u kulturnom ceremonijalu nije nastao zato da bi svako ko ima političku, poslovnu ili porodičnu vezu (čitati: moć) sa organizatorom dobio bolju stolicu, besplatno piće, švedski stol i nekoliko metara više crvenog tepiha, besplatan parking, ugodno društvo i obavezni “afterparty” u lokalnom hotelu… Počasno mjesto ima smisla kada je povezano sa samim događajem: umjetnicima, autorima, laureatima, gostima od posebnog kulturnog značaja, ljudima čije je prisustvo dio priče te same manifestacije. Ne dobija neko Zlatnu palmu zato što poznaje gradonačelnika Cannesa. Ne dobija Zlatnog lava zato što je član općinskog odbora neke lokalne talijanske skupštine. Ne dobija Zlatnog medvjeda zato što mu je rođak ministar… Konačno, vi nećete te ljude nikada ni vidjeti na takvim događajima. Jer veliki kulturni događaji, čiji osnovni smisao i duša jeste Kultura, u pravilu, uvijek su viši od politike i sami organiziraju svoj kulturni protokol. Kod nas se, međutim, sve češće stvara potpuno suprotan poredak. Posebno na lokalnim kulturnim događajima koji, bez dovoljno znanja i iskustva, pokušavaju imitirati međunarodne kulturne manifestcije. Tako započinje naša izvrnuta lokalna “matematika s osnovama logike”. Najprije se utvrdi ko je politički važan, ko je „naš“, ko je s kim dobar i ko će kome sutra trebati, a onda se za njega pronađe stolica u prvom redu, propusnica za VIP i komadić crvenog tepiha. Tako nastaje lokalna (ne)kulturna elita. Ne elita po stvaralačkom doprinosu, ne po znanju i ne po umjetničkom radu, nego elita po pristupu i privilegiji. 

Ko je zapravo VIP na određenoj manifestaciji ili lokalnom prostoru? To je pitanje koje bi svaka lokalna kulturna politika trebala sebi postaviti. Ko je VIP na nekom kulturnom događaju? Moraju li to uvijek biti isti ljudi? Svake sedmice iste persone, samo u drugim haljinama i košuljama? Ili to mogu biti uvijek drugi ljudi… Umjetnik koji je dvadeset godina stvarao na tom prostoru? Autor koji je napisao knjigu? Glumica koja je odigrala stotine predstava? Muzičar koji je cijeli život posvetio sceni? Redatelj čiji je film prikazan? Kustos koji je pripremio izložbu o nekom kulturnom dobru zajednice? Producent koji je mjesecima radio da bi događaj uopće bio realizovan? Uposlenici lokalne kulturne institucije koji doprinose organizaciji? Ili dijete iz lokalne muzičke škole koje prvi put nastupa pred publikom? Ili bi to, ipak, trebao biti političar koji je došao zato što je tamo fotografisanje i prilika za samopromociju? Ili njegova porodica, prijatelji i stranačke kolege? Ako su među ovim posljednjima privilegije važnije nego među onima koji su događaj stvarali, onda više ne govorimo o kulturnom protokolu. Govorimo o zloupotrebi kulturnog prostora za proizvodnju društvene hijerarhije. Jer šta znači kada neko bez ikakvog umjetničkog ili kulturnog doprinosa dobije VIP akreditaciju za koncert, festival ili neku kulturnu manifestaciju? Znači da je važniji od nekoga ko je možda cijeli život posvetio loklanoj kulturi i kulturnom stvaralaštvu. Na osnovu kojeg kriterija? Poznanstva? Funkcije? Stranačke pripadnosti? Toga što je „naš čovjek“? To je već pitanje kulturne politike. 

Posebno je zanimljiv, a često i jedini argument tih političkih “foteljerosa” to da je neko „izabrani predstavnik građana“. Dobro. Ali mandat da predstavlja građane u instituciji ne znači automatsko pravo na privilegiju u javnom prostoru kulture. Ako si predstavnik naroda, onda bi bilo krajnje logično da budeš sa narodom. Ako je narod s druge strane ograde, u redu za kontrolu i sa kupljenom ulaznicom, a ti si sa načelnikom, ministrom i poslanikom iza dvije barijere i tri redara, postavlja se jednostavno pitanje: koga zapravo predstavljaš? Jer narod je tamo. Gužva se. Čeka. Prolazi kontrolu. Plaća. Stoji. Gleda. A ti sjediš u VIP-u, piješ, jedeš i uživaš u “afterpartiju”… I to sve na njihov račun.

Posebno je problematično kada se kulturni događaj počne organizovati tako da se publika fizički odvaja od „važnih“. Ograde. Redari. Posebni ulazi. Posebne narukvice. Posebne stolice. Posebni saloni. Posebna besplatna pića. Posebne fotografije. Posebni ljudi. A običan građanin stoji iza ograde. Kakvu to poruku šalje? Da je kultura zajednički prostor ili privatni klub? Javnost ili privilegija odabranih na osnovu čudnih elitističkih kriterija lokalnog kuba… Javna kultura bi, po svojoj prirodi, trebala raditi suprotno. Trebala bi spajati, otvarati prostor i ukidati distance. Trebala bi građanina dovesti bliže umjetniku, a ne između njih postaviti dva reda zaštitara. Kulturni događaj finansiran javnim novcem nije privatna zabava lokalne elite. To je javni prostor. I upravo zato mora biti posebno osjetljiv prema načinu na koji proizvodi osjećaj pripadnosti ili isključenosti.

U cijeloj ovoj priči postoji još jedan apsurd. Ljudi koji su kulturni događaj zaista napravili često nisu u VIP-u. Nisu tamo gdje su fotografi. Nekada nisu ni predstavljeni. Dok se neko drugi pojavi posljednjih dvadeset minuta, popije piće ili dva na račun budžeta, gricne nešto, rukuje se s ministrom, napravi fotografiju, objavi story i sutradan govori kako je „prisustvovao velikom kulturnom događaju“. To je savremena zamjena stvarnosti slikom. Nije važno šta si uradio. Važno je da izgleda kao da si bio važan. Nije važno jesi li stvorio umjetničko djelo. Važno je da se na društvenim mrežama vidi da si bio tamo. Tako nastaje svojevrsni kulturni simulakrum, proizvodnja slike kulturne važnosti bez stvarnog kulturnog sadržaja. I čovjek počinje vjerovati da je dio kulturne elite samo zato što mu je neko oko vrata stavio VIP akreditaciju.

Lokalna kultura ne smije biti klub privilegovanih. Ona ima smisla samo ako pripada lokalnoj zajednici. A lokalna zajednica nisu načelnik, ministar, vijećnici, poslanici, njihovi prijatelji i porodice. Lokalna zajednica su svi građani: umjetnici, penzioneri, srednjoškolci, radnici, djeca iz muzičkih škola, autori, volonteri, kulturni radnici, ljudi koji prvi put dolaze na koncert, oni koji nikada nisu bili u galeriji i oni koji možda neće kupiti knjigu, ali će doći na promociju. Kultura postoji upravo zbog tog šireg društvenog prostora. Zato je posebno opasno kada se kulturni događaji pretvore u mjesto demonstracije lokalne političke moći. Tada kultura prestaje biti javno dobro i postaje pozornica za samopromociju vlasti. 

Često sam imao priliku biti dio različitih komisija za kulturu, često na nivou kantona i općina. I uvijek mi je bilo važnije biti među ljudima nego sjediti iznad njih. Jer ako se čovjek bavi kulturom, onda mora živjeti kulturu. Mora razgovarati sa umjetnicima. Mora znati ko radi, ko piše, ko slika, ko komponuje, ko istražuje, ko organizuje i ko pokušava nešto napraviti bez velikih sredstava i bez političkog zaleđa. To su ljudi kojima treba otvoriti vrata. Ne nužno vrata VIP salona, nego vrata institucija, fondova, galerija, biblioteka i javnih prostora. Ali i dati javnu promociju i javno priznanje… Najveći problem nije u tome što neko sjedi u VIP-u. Problem nastaje kada VIP postane kriterij kulturne vrijednosti i društvenog statusa. Tada djeca koja uče muziku, mladi umjetnici koji tek počinju, lokalni autori, učenici generacije, nezavisni kulturni radnici i ljudi koji godinama rade bez reflektora dobijaju strašnu poruku: „Nije dovoljno da radiš. Moraš nekoga poznavati.“ A to je poruka koja ubija kulturu i obrazovanje. Najveći paradoks je što se sve ovo često događa na događajima koji se finansiraju novcem upravo onih ljudi koji ostaju iza ograde. Građani plaćaju poreze. Institucije finansiraju manifestacije. Javne ustanove daju infrastrukturu. Općine i kantoni izdvajaju sredstva. A onda isti taj građanin dolazi na događaj i dobija osjećaj da je višak, jer je „važniji“ neko drugi.

Ako je tako, onda je pitanje jednostavno: Šta znači biti važan? Ako je odgovor „biti blizu vlasti“, onda smo dobili društvo u kojem je kultura samo dekor političkog protokola. Ako je odgovor „doprinositi kulturi“, onda VIP treba vratiti njegovom izvornom smislu. Kulturna politika nije samo pitanje budžetskih stavki, javnih poziva, projekata i manifestacija. Kulturna politika je i ono što građaninu poručimo njegovim mjestom u prostoru. Ako ga stavimo iza ograde, poručujemo mu da je manje važan. Ako političara stavimo u prvi red samo zato što je političar, poručujemo da funkcija vrijedi više od stvaralaštva. Ako umjetnika stavimo sa strane, a političku pratnju u centar, poručujemo da umjetnost nije dovoljno važna. A kultura ne pripada njima. Kultura pripada ljudima. Političari su prolazni. Funkcije su prolazne. Mandati su prolazni. VIP narukvice se skidaju. Crveni tepisi se sklanjaju. Fotografije nestaju iz medija. Ali umjetničko djelo ostaje. Knjiga ostaje. Film ostaje. Pjesma ostaje. Predstava ostaje. Sjećanje ostaje. Baština ostaje. I zato bi u kulturnom životu jedan umjetnik koji je cijeli život stvarao morao biti važniji od deset političara koji su došli da se fotografišu. Jedan mladi autor koji je napravio svoju prvu izložbu morao bi imati više kulturnog dostojanstva od onoga koji je samo uspio doći do VIP narukvice. A građanin koji je došao na događaj ne bi smio osjećati da je manje vrijedan zato što nema propusnicu. Jer ako kultura postane prostor u kojem se ljudi dijele na VIP i obične, problem više nije u jednoj loži. Problem je u društvu koje je zaboravilo čemu kultura služi. A kultura, za razliku od politike, ne bi trebala proizvoditi elitu koja se izdvaja od ljudi. Ona bi trebala proizvoditi vrijednosti koje ljude ponovo okupljaju. Zato pitanje nije ko je večeras sjedio u VIP-u. Pravo pitanje je: Ko je svojim radom zaslužio da kultura uopće postoji? Tu bi, ako smo ozbiljni, trebala početi svaka kulturna politika. I tu bi trebala završiti svaka VIP-loža koja je postala sama sebi svrha i svrha političke moći privilegiranih.

Nažalost, politički nezrele elite ponekad upravo to pokušavaju. Žele vlastiti mandat predstaviti kao veliku prekretnicu, vlastite projekte kao početak stvarnog razvoja, a sve što je bilo prije njih kao vrijeme koje je trebalo prevazići i u kojem se dešavalo sve haotično, loše, pogrešno i konačno, slučajno. Tada grad više nije zajedničko historijsko naslijeđe nego politički projekat trenutne političke elite. A to je opasna zabluda. Jer kada političar kaže „mi smo počeli“, građanin će uvijek pitati: “A šta je bilo prije vas? Ko je izgradio ono što danas popravljate? Ko je uredio institucije kojima danas upravljate? Ko je sačuvao ono što danas predstavljate kao svoje? Ko je branio ovaj grad kada vas nije bilo? Ko je prije vas pokušavao riješiti iste probleme i djelomično ih uređivao da biste vi mogli nešto riješiti? I ko će jednog dana doći poslije vas i popravljati ono što vi danas radite?” Grad nije ničije privatno vlasništvo, pa ni vlasništvo političke elite koja njime trenutno upravlja. On pripada svojim stanovnicima, ali i generacijama koje su ga stvarale prije njih i onima koje će u njemu živjeti poslije njih. Zato je odnos prema prošlosti jedan od najboljih pokazatelja političke zrelosti.

Postoji nešto posebno lijepo u načinu na koji veliki gradovi razgovaraju sa svojom prošlošću. Oni je ne pokušavaju sakriti, izbrisati niti podrediti trenutnoj političkoj potrebi. Naprotiv, u njihovim ulicama, trgovima, građevinama i institucijama mogu se prepoznati različite epohe, različite vlasti, različite ideje i različite generacije ljudi. Svaka je ostavila nešto iza sebe. Nešto dobro, nešto loše, nešto što treba sačuvati i nešto što treba prevazići. Ali sve zajedno predstavlja nemjerljivu i neupitnu historiju grada. Rim nije prestao biti Rim kada je završila Republika. Nije prestao biti Rim ni kada je nestalo Carstvo. Srednji vijek nije izbrisao antički Rim, renesansa nije izbrisala srednji vijek, njegovu religioznost, a moderna Italija nije morala izbrisati nijednu od tih epoha da bi izgradila vlastitu državu. Danas upravo taj slojeviti razvoj čini Rim jednim od najvažnijih gradova svijeta. Slično je i s Dubrovnikom. Njegovu vrijednost ne čini samo jedna epoha, jedna vlast ili jedna politička ideja. Njegova historija nastajala je stoljećima. Grad je razvijao institucije, trgovinu, diplomatiju, kulturu, arhitekturu i svoje mjesto u svijetu. Kasnije epohe nisu morale izbrisati prethodne da bi imale vlastiti značaj. Naprotiv, upravo zato što su sačuvale tragove različitih vremena, danas možemo razumjeti kako je jedan grad postao ono što jeste. Oslo, grad sjevera koji je uvijek padao pod utjecaj susjednih politika i kultura, danas njeguje sve to naslijeđe, svjestan kako je ono dio njegove historije i onoga što je ono danas. Takav odnos prema prošlosti nije pitanje političke ideologije, nego civilizacijske zrelosti. Baštiniti prošlost ne znači slagati se sa svakim njenim dijelom. Ne moramo idealizirati Osmansko Carstvo da bismo razumjeli osmansko Sarajevo. Ne moramo veličati Austro-Ugarsku da bismo cijenili njen doprinos urbanom razvoju Sarajeva. Ne moramo romantizirati Jugoslaviju da bismo razumjeli njene društvene, arhitektonske i kulturne tragove. Ne moramo se slagati sa svakom politikom koja je oblikovala grad da bismo priznali da je ta politika ostavila nešto što je važno za njegovo razumijevanje i kontinuitet razvoja. Historija nije i ne smije postati katalog onoga što odobravamo i onoga što programirano zaboravljamo, a posebno to ne smije biti režirano od strane političkih krugova koji takav katalog koriste za trenutne političke programe.

Zbog toga je posebno neobično, ali ne i nemoguće, kada se pojave određene političke skupine, uglavnom nezrele i naglo izrasle političke elite, koje o gradu govore kao da je on prazan prostor koji tek njihovim dolaskom dobija pravi smisao. To su obično politički neuke elite koje ne razumiju jednu jednostavnu činjenicu: ono što danas uređujemo gotovo nikada nije počelo od nas. Ulice kojima hodamo, institucije kojima upravljamo, zgrade koje obnavljamo, parkovi koje uređujemo, sistemi koje popravljamo i kulturno naslijeđe koje čuvamo rezultat su rada generacija koje su nam prethodile. Čak i ono što danas želimo promijeniti postoji zato što je neko prije nas nešto izgradio, uspostavio ili pokušao riješiti. Zrela vlast zbog toga ne govori: „Grad počinje od nas.“ ili da je sav njegov razvoj, a posebno recentniji, bio “haotičan” ili, posebno simpatično kreiran termin: “slučajan”. Ona govori: „Ovo smo naslijedili. Ovo je bilo dobro, ovo nije. Ovo ćemo sačuvati, ovo ćemo promijeniti i pokušati ostaviti bolje onima koji dolaze poslije nas.“ To je razlika između odgovornog upravljanja gradom koji se shvata i prihvata i političkog prisvajanja grada.

Sarajevo je za to možda jedan od najboljih primjera. Grad se nije dogodio u jednom mandatu. Gradio se stoljećima. Preživjelo je carstva, ratove, požare, poplave, razaranja i različite političke sisteme. Dizalo se iz pepela više puta. Njegove ulice, mahale, trgovi, institucije i kulturni slojevi svjedoče o generacijama koje su prije nas živjele, stvarale, griješile, ratovale, obnavljale i gradile. Sarajevo je preživjelo okupacije sredinom XX stoljeća i najtežu opsadu, postalo simbol otpora i grad za koji su mnogi ljudi dali svoje živote. I upravo zato niko ko danas dobije političku funkciju u Sarajevu ne dobija prazan list papira, neki nekontrolisani historijski “haos” ili “slučaj”. Dobija grad koji je već živ, pisan i građen, koji diše i koji je živo tkivo svih njegovih građana. Može dodati novu stranicu. Može je napisati bolje od prethodnih. Može ispraviti ono što je bilo pogrešno. Može ostaviti nešto po čemu će ga buduće generacije pamtiti. Ali ne može ozbiljno tvrditi da historija počinje s njim i da je prije njega sve bilo neki nejasni slijed događaja koji se naziva jednostavno: “slučaj”. 

Nažalost, politički neuke elite ponekad upravo to pokušavaju. Žele vlastiti mandat predstaviti kao veliku prekretnicu, vlastite projekte kao početak stvarnog razvoja, a sve što je bilo prije njih kao vrijeme koje je trebalo prevazići i u kojem se dešavalo sve haotično, loše, pogrešno i konačno, slučajno. Tada grad više nije zajedničko historijsko naslijeđe nego politički projekat trenutne političke elite. A to je opasna zabluda. Jer kada političar kaže „mi smo počeli“, građanin će uvijek pitati: “A šta je bilo prije vas? Ko je izgradio ono što danas popravljate? Ko je uredio institucije kojima danas upravljate? Ko je sačuvao ono što danas predstavljate kao svoje? Ko je branio ovaj grad kada vas nije bilo? Ko je prije vas pokušavao riješiti iste probleme i djelomično ih uređivao da biste vi mogli nešto riješiti? I ko će jednog dana doći poslije vas i popravljati ono što vi danas radite?” Grad nije ničije privatno vlasništvo, pa ni vlasništvo političke elite koja njime trenutno upravlja. On pripada svojim stanovnicima, ali i generacijama koje su ga stvarale prije njih i onima koje će u njemu živjeti poslije njih. Zato je odnos prema prošlosti jedan od najboljih pokazatelja političke zrelosti. Ne mora se svaka prošla vlast hvaliti. Ne mora se svaka epoha veličati. Naprotiv, historija mora biti kritična. Ali ozbiljna politika zna razlikovati kritiku prošlosti od njenog brisanja, omalovažavanja ili umanjivanja. Ali kada se kaže: „Prije nas nije bilo ništa vrijedno, a sada počinje pravi grad“, tada više ne govorimo o razvoju. Govorimo o svojevrsnoj orvelističkoj tezi, političkoj potrebi, sličnoj onoj autokratskih režima XX stoljeća, da se vlastito vrijeme predstavi kao početak svega, a da se sva prošlost, posebno ona recentnija, jednostvano ignoriše.

A Sarajevo, kao i svaki veliki grad, sa bogatim historijskim naslijeđem, zaslužuje mnogo više od toga. Zaslužuje da ga razumijemo. Jer grad nije “tabula rasa”. On je slojevita knjiga u kojoj svaka generacija ostavlja svoj zapis. Neki su lijepi, neki bolni, neki veličanstveni, neki sramotni. Ali ih ne možemo izbrisati bez da izbrišemo dio sebe i svog identiteta. Odgovornost za naš odnos prema prošlosti, bila ona stara vjekovima, desetljećima ili mandatom, uveliko ukazuje na našu javnu i društvenu zrelost, kao i zrelost javnih aktera. A sve što se gradilo i sve što će se graditi, interes je i stvar javnosti i građana tog grada. Ne možemo brisati. Možemo samo dodati novu stranicu. I zato bi možda najveća lekcija za svaku političku elitu, bez obzira na njeno obrazovanje i političku svijest i zrelost, bila vrlo jednostavna: ne morate izbrisati prethodnike da biste dokazali vlastitu vrijednost. Dovoljno je da ono što ste naslijedili ostavite boljim nego što ste ga zatekli. Poštujući pri tome zakone grada i građane tog grada. Jer vlast traje nekoliko godina. Grad traje stoljećima. A historija će, prije ili kasnije, svakome dodijeliti njegovo mjesto u mnogo većoj priči o tom gradu.

Kulturna politika počinje tek kada postavimo ozbiljnija teorijska pitanja koja valja riješiti… Šta je taj program proizveo? Da li je razvio novu publiku? Da li je otvorio prostor lokalnim umjetnicima? Da li je uključio djecu i mlade? Da li je afirmirao lokalnu historiju i kulturu? Da li je zaštitio kulturno i umjetničko naslijeđe? Da li je povećao dostupnost kulture građanima koji inače nemaju pristup kulturnim sadržajima? Da li je otkrio ili sistematizirao neko novo saznanje o nečemu? Da li je stvorio novu kulturnu infrastrukturu? Da li je povezao škole, muzeje, biblioteke, arhive, udruženja, umjetnike, školarce i građane? Ako je odgovor na sva ova pitanja negativan, a jedini rezultat jeste nekoliko sati masovne zabave, onda govorimo o popularnom kulturnom događaju, a ne nužno o ikakvom, pa i najnejasnijem, konceptu kulturne politike.

Postoji jedna sve češća, ali suštinski pogrešna tendencija u razumijevanju lokalne kulturne politike koja se očituje u tome kako se kultura počinje mjeriti gotovo isključivo brojem posjetilaca, atraktivnošću programa, vidljivošću na društvenim mrežama i sposobnošću pojedinog događaja da privuče veliki broj ljudi. Takav pristup, barem na prvi pogled, djeluje racionalno. Ako je određeni kulturni program posjećen, ako privlači publiku i ako o njemu govori veliki broj ljudi, zašto ga ne bismo smatrali uspješnom kulturnom politikom? Problem nastaje onda kada popularnost postane jedini kriterij kulturne vrijednosti. Tada lokalna kulturna politika prestaje biti javna politika u punom smislu riječi i počinje ličiti na produžetak tržišta zabave u svojoj karnevalističkoj tendenciji da zabavi, utješi, pruži trenutni užitak, pa čak i da se samo tako predstavi. O finansijskim posljedicama takve pogrešne politike, novcu koji se uloži ili još važnije, vremenu koje se izgubi, gotovo da se nikada jasno u javnosti ni ne govori. Umjesto da određuje šta je potrebno jednoj zajednici, takva politika počinje nuditi ono što je najlakše prodati, najlakše promovisati i najlakše pretvoriti u masovni događaj. A upravo tu nastaje jedna od ključnih opasnosti savremene lokalne kulture, masovna kultura može biti dio lokalne kulturne politike, ali ne može biti njena definicija i njena konačna manifestacija.

Savremeno razumijevanje kulture mnogo je šire od tradicionalnog shvatanja prema kojem kulturu čine muzeji, pozorišta, biblioteke, koncerti i galerije. Danas UNESCO kulturnu raznolikost posmatra kroz različite načine umjetničkog stvaranja, proizvodnje, distribucije i uživanja, dok kulturne politike obuhvataju mjere na lokalnom, regionalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou. To znači da lokalna zajednica ne smije biti posmatrana samo kao publika. Ona je istovremeno: nosilac kulturnog identiteta; čuvar kolektivnog sjećanja; stvaralac kulturnih sadržaja; korisnik kulturnih institucija; partner javnim institucijama; učesnik u odlučivanju; i konačno, subjekt kulturne politike. Koliko od ovih stavki istinski vidimo u aktualnim kulturnim politka lokalnih zajednica!? Govorili li to o (ne)steučnosti kadrova u lokalnom kulturnom sektoru da temeljno razmotre teorijske osnove, te aktivno djeluju u praktičnoj primijeni postojećih modela ili eksperimentišu sa nekim evropskim, pa zašto ne i svjetskim, novitetom? U tome je ključna razlika između kulturne politike i kulturnog programa.

Kulturni program može trajati jedan dan ili jedno večer. Na njega se može potrošiti hiljada, dvije, deset, stotinu… Kulturna politika mora razmišljati o tome šta će ostati nakon tog dana, šta će uložiti i šta će ostaviti iza sebe? Koliko će mladih motivirati za neki poseban životni poziv? Svejedno bila to muzika, slikarstvo, književnost… Koliko će im praktično pomoći, poučiti ih ili podržati? Kroz takmičenja, manifestacije, prilike za javni nastup, šanse za prvi aplauz, za prvu konstruktivnu kritiku, umrežavanje ili pouku? Ako lokalna vlast organizuje veliki koncert, festival ili manifestaciju koju posjeti nekoliko hiljada ljudi, to može biti odličan događaj. Posebno može biti masan zalogaj za proždrljive lokalne PR-iste, ali sam događaj još uvijek nije kulturna politika. I nikada neće biti. 

Kulturna politika počinje tek kada postavimo ozbiljnija teorijska pitanja koja valja riješiti… Šta je taj program proizveo? Da li je razvio novu publiku? Da li je otvorio prostor lokalnim umjetnicima? Da li je uključio djecu i mlade? Da li je afirmirao lokalnu historiju? Da li je zaštitio kulturno naslijeđe? Da li je povećao dostupnost kulture građanima koji inače nemaju pristup kulturnim sadržajima? Da li je otkrio ili sistematizirao neko novo saznanje o nečemu? Da li je stvorio novu kulturnu infrastrukturu? Da li je povezao škole, muzeje, biblioteke, arhive, udruženja, umjetnike, školarce i građane? Ako je odgovor na sva ova pitanja negativan, a jedini rezultat jeste nekoliko sati masovne zabave, onda govorimo o popularnom kulturnom događaju, a ne nužno o ikakvom, pa i najnejasnijem, konceptu kulturne politike.

Takođee, vrhunac problema nastaje kada lokalna kultura počne imitirati tržište, čak se i takmičeći sa njim. Masovna kultura ima vlastitu logiku. Ona prirodno teži širokoj publici, prepoznatljivosti, jednostavnosti poruke, spektaklu i velikoj potrošnji kulturnih proizvoda. To samo po sebi nije negativno. Popularna i masovna kultura legitimni su dijelovi savremenog kulturnog života. Ali javna kulturna politika ima drugačiju odgovornost. Ako bi se javna politika uvijek rukovodila samo potražnjom, mnoge kulturne oblasti nikada ne bi dobile institucionalnu podršku. Muzeji koji čuvaju lokalnu memoriju možda neće privući hiljade ljudi svakog vikenda. Mala galerija možda neće imati viralni sadržaj. Lokalni historičar koji istražuje arhivsku građu neće imati milione pregleda. Biblioteka možda neće proizvesti očekivani spektakl. Mladi umjetnik možda neće imati publiku na svom koncertu. Dokumentarna izložba o historiji jednog naselja možda neće biti „atraktivna“ kao veliki koncert. Ali upravo zbog toga postoji javna kulturna politika. Da uloži u školarce koji sanjaju aplauz, nagradu i prizanje za svoj rad i talent. Da afirmira mlade talente od kojih će neki za pet ili deset godina stasati u ozbiljne kulturne radnike, pjevače, glumce, književnike i afirmirati lokalni brend. Ona ne postoji samo da finansira ono što je već popularno, javnim novcem za sat ili dva proste zabave. To jeste bacanje para, posebno kada se nejasno budžetira. Ona postoji i da stvori uslove da ono što je vrijedno postane dostupno, vidljivo i održivo.

Nadalje, najveća greška lokalne kulturne politike jeste kada se izgubi osjećaj za prostor. Općina, grad ili naselje nisu samo administrativne jedinice. Oni su kulturni prostori sa vlastitim historijskim iskustvom, memorijom, simbolima, običajima, ljudima, institucijama i problemima. Zato kulturna politika koja može biti potpuno ista u Sarajevu, Ilidži, Travniku, Mostaru, Tuzli ili Bihaću bez ikakvih izmjena vjerovatno nije dovoljno lokalna. Lokalna kulturna politika mora odgovoriti na pitanje: Šta je kulturno posebno upravo ovdje? To može biti arheološko naslijeđe. Može biti osmanska arhitektura. Može biti industrijska baština. Može biti historija radničkog pokreta. Može biti muzička tradicija. Može biti lokalna književnost. Može biti usmena historija stanovništva.Može biti određeni festival. Može biti gastronomija. Može biti savremena umjetnička scena. Može biti čak i memorija jednog nestalog objekta, ulice, fabrike, škole ili željezničke stanice.Sve to čini kulturni pejzaž jednog mjesta. Zato lokalna kulturna politika ne bi smjela samo dovoditi kulturu izvana. Ona mora biti sposobna prepoznati, dokumentovati, zaštititi, razvijati i predstaviti kulturu koja već postoji unutar zajednice.

Od „organizovanja događaja“ do upravljanja kulturnim ekosistemom je veliki put. Savremeni pristup kulturnoj politici sve više napušta ideju da kultura predstavlja izolovan sektor. UNESCO danas uveliko govori o potrebi izgradnje inkluzivnog i održivog kulturnog ekosistema, uz povezivanje kulture sa obrazovanjem, ekonomskim razvojem, digitalizacijom, održivošću i društvenim uključivanjem. To je posebno važno na lokalnom nivou. Kulturni ekosistem jednog grada ili općine čine institucije kulture, nezavisni umjetnici, udruženja građana, škole, univerziteti, biblioteke, muzeji, arhivi, turističke organizacije, kulturne manifestacije, kreativne industrije, mediji i što je najvažnije – građani. Ako lokalna vlast finansira samo nekoliko velikih događaja, a zanemaruje ovaj ekosistem, ona možda proizvodi spektakl, ali ne proizvodi održivu kulturnu politiku, uz enormna financijska sredtsva. Zato bi lokalna vlast trebala razmišljati manje kao organizator manifestacija, a više kao upravitelj kulturnog ekosistema. Njena uloga nije da bude glavni producent svega. Njena uloga je da stvori uslove u kojima različiti akteri mogu stvarati.

Kulturna demokratija znači da građani nisu samo publika. Jedan od važnih principa savremenog evropskog razumijevanja kulture jeste povezivanje kulture sa demokratijom, pravima, pristupom, participacijom, kreativnošću i kulturnom raznolikošću. Vijeće Evrope upravo transparentnost, pristup, participaciju, kreativnost, identitet, raznolikost i kulturna prava navodi kao ključne elemente kulturnog upravljanja.To ima direktnu posljedicu na lokalnu politiku. Građanin ne bi trebao biti samo osoba koja kupi kartu, dođe na koncert i ode kući. Građanin može biti i osoba koja predlaže program. Koja učestvuje u istraživanju lokalne historije. Koja daje porodične fotografije za izložbu.Koja priča svoju priču za arhiv. Koja učestvuje u radu muzeja.Koja predlaže šta treba zaštititi.Koja učestvuje u raspravi o kulturnoj strategiji. 

Najveća greška lokalne kulturne politike jeste kada se vlast poistovjeti sa organizatorom događaja. Općina nije koncertni organizator. Grad nije festivalska agencija. Javna uprava nije PR služba pop-kulturnog sektora. Njena odgovornost je mnogo veća. Ona treba stvarati uslove za kulturni život zajednice, čuvati i interpretirati njeno naslijeđe, omogućiti pristup kulturi, podržavati stvaraoce, razvijati publiku, uključivati građane, povezivati institucije i stvarati dugoročne kulturne kapacitete. Masovna kultura može ispuniti trg. Ali lokalna kulturna politika mora biti sposobna ispuniti kulturni život jednog mjesta sadržajem, smislom i kontinuitetom. Jer nije problem kada grad ima veliki koncert. Problem nastaje kada nakon koncerta nema ništa drugo. Nije problem kada lokalna zajednica organizuje festival. Problem je kada festivalizacija i karnevalizacija postanu zamjena za kulturnu strategiju. Nije problem kada kultura privlači turiste. Problem je kada zbog turista zaboravimo građane koji tu kulturu žive svaki dan. Nije problem u tome što ljudi žele zabavu. Problem nastaje kada javna politika više ne zna razlikovati zabavu od kulturnog razvoja. Zato lokalna kulturna politika mora imati jednu osnovnu ambiciju, ne samo da proizvodi događaje koje će ljudi posjećivati, nego da gradi kulturnu zajednicu koja će postojati i onda kada događaja nema. Mora graditi događaje koji konstantno žive sa ljudima u toj zajednici i postaju njihov dio i dio njihovih života, događaje o kojima se govori, diskutuje, sanja, iščekuje, priprema, sanjari, i kojima se ponosi kao brendom jednog mjesta, svaki njgeov građanin. To je granica između manifestacione politike savremenog potemkinizma i stvarne kulturne politike koja osjeća, stvara i djeluje. I upravo na toj granici treba početi ozbiljna rasprava o kulturi u našim gradovima i općinama.

Od “Sna ljetne noći” kojim se renesansna književnost polagano izvlačila iz zagrljaja srednjovjekovnog fatalizma, do obnova filozofskog promišljanja o moralnosti baroknog pera Pedra Calderona de la Barce i njegove drame “Život je san”, pa sve do “Sna”, Emila Zole ili nimalo naivnih, a često prešućenih stihova savremenog Dedića, koji nas budi iz svojevrsne “Historije sna”, riječima: “Nitko više se sanja, malo tko više spava, moje posljednje snove također prikriva java!”, ostaje činjenica savršeno jasnog trenda. Od “sna” kao pozitivne stvarnosti, preko “sna” kao filozofskog fenomena sličnog samom životu, pa do “sna” kao potpuno nestale kategorije, precizan pozitivistički historičar uočio bi nepogrešivo i odlučno izbrojanih više od pet stoljeća vremena, ljudi i društvenih procesa. Onaj nešto smjeliji, upustio bi se u procjenu pravca i opadanja sna i sanjanja, na račun mrske i drske “budnosti”, dok bi treći, ipak, uočio neophodnost te iste budnosti u svijetu u kojem živimo kao važne i hvale vrijedne evolutivne prilagodbe “Homo Sapiensa”. Za razliku od historičara, književnik bi se, ipak, hrabar i svojeglav, vjerovatno upustio u širu priču u potrazi za “snom”, koji se, kao u potpunosti, izgubio u svijetu u kojem pišemo i dišemo savremenost.

Tako bi, vjerovatno, prvo primijetio kako postoji nešto neobično u načinu na koji danas živimo. Ako bismo zastali na trenutak i pogledali oko sebe, u tramvaju, na ulici, u kancelarijama, na fakultetima, čak i u školama, vidjeli bismo lica koja su stalno u nekom pokretu, ali rijetko u istinskoj prisutnosti. Ljude koji rade, žure, odgovaraju na poruke, pomjeraju sastanke, planiraju naredni mjesec, narednu godinu, narednu karijeru. A ipak, kao da iz svega toga nedostaje nešto suštinsko i iskreno, nešto ljudsko i krajnje humano.

Nedostaje san.

Književnik bi, vjerovatno, bio dovoljno smion da u tom trenutku ukrade ili barem posudi riječnik svog kolege, Mašinca, kojim bi ponovio kako: Tijelo u kretanju ima tendenciju da se nastavi kretati, aludirajući na zakon inercije. Prema tome, inercija našeg slučaja bi bila, da čovjek koji radi bježeći od snova u realnost, nedvosmisleno se sve više predaje relanosti. Kao posljedica toga, san postaje sve dalji i teži za održavanje i neki konačni, a možda i nikada planirani, povratak.

Ipak, važno je pomenuti kako nije to onaj san koji dolazi noću, kada se um konačno umori od svijeta. Savremenom čovjeku nedostaje onaj drugi, san budnog čovjeka. San koji je nekada bio pokretačka snaga civilizacija, umjetnosti i pojedinačnih sudbina. San koji nije bio luksuz emotivnih, nego prirodno stanje duha.

Današnji čovjek živi u neprekidnom ritmu preživljavanja. U takvom ritmu, san je nešto što je logički označeno kao nepotrebno, otežavajuće, suvišno i kao takvo, loše za preživljavanje. Ipak, pri tome ostaje činjenica da su ljudi, kultura, umjetnosti i civilizacije, stoljećima, jednako koliko i stvarale u budnosti, stvarale i u snovima, željama, čežnjama i nadama. Ne zato što su generacije prije njih živjele lakše, nego zato što su živjele drugačije. Čovjek današnjice ima više informacija nego ikada u historiji, više tehnologije, više brzine. Ali ima manje vremena da zastane i osjeti svijet iz kojeg te informacije dolaze. Manje prostora da osjeti trenutak. Manje hrabrosti da dopusti sebi ono što su nekada generacije smatrale prirodnim, da zamišljaju život koji još ne postoji.

Naša svakodnevnica sve više liči na savršeno organizovanu mašinu. Budimo se uz alarm, provjeravamo ekran, planiramo obaveze, radimo da bismo platili troškove života, a onda se vraćamo kući umorni, često bez stvarne energije da budemo prisutni u vlastitim životima. I tako dan za danom.

U takvom svijetu snovi postaju nepraktični. Oni se tretiraju kao luksuz koji sebi mogu priuštiti samo rijetki dovoljno bezbrižni da ih stvarnost ne dotiče.

Ali, kako to vole zaključiti historičari: “Nekada nije bilo tako!”

Romantičari devetnaestog stoljeća vjerovali su da je mašta jednako važna kao i razum. U njihovom svijetu snovi nisu bili bijeg od stvarnosti, nego upravo njen najdublji oblik. Čovjek je bio biće koje stvara smisao, a ne samo biće koje izvršava tehničke ili strateške zadatke. Njemački pjesnik Novalis napisao je jednu rečenicu koja i danas zvuči kao tihi podsjetnik čovječanstvu: “Svijet mora biti romantiziran.” Pod tim nije mislio da stvarnost treba uljepšavati iluzijama, nego da je potrebno ponovo otkriti čudo u onome što nas okružuje. Jer, čini se, čudo nikada nije nestalo. Nestala je samo naša sposobnost da ga primijetimo.

Kada smo prestali gledati zalazak sunca kao događaj? Kada smo šetnju pretvorili u brz prolazak između dvije obaveze? Kada smo počeli smatrati da je vrijeme provedeno u razmišljanju ili maštanju izgubljeno vrijeme? Kada smo miris ruže počeli smatrati pretjerano nepotrebnim? Možda se to dogodilo postepeno, gotovo neprimjetno.” Industrijska revolucija, moderni kapitalizam, kultura produktivnosti”, naprojao bi najbolji učenik na času historije. I zaista, sve su to sile koje su promijenile način na koji čovjek vidi sebe. Vrijednost se sve češće mjeri učinkom i novcem. Vrijeme se mjeri rezultatima.

U takvom svijetu snovi djeluju ni manje, ni više nego: beskorisno. Ali upravo tu leži paradoks. Sve velike stvari koje je čovjek stvorio počele su kao snovi. Gradovi, književnost, nauka, sloboda, sve je to nekada postojalo samo u mašti zanesenjaka.

Filozofija nas podsjeća da je čovjek mnogo više od biološkog bića koje radi i troši energiju. Francuski filozof Albert Camus govorio je da je najveći problem modernog čovjeka osjećaj apsurda, osjećaj da život ponekad djeluje mehanički i bez dubljeg smisla. Ali njegov odgovor na taj osjećaj nije bio očaj, nego pobuna. Pobuna u smislu svjesnog izbora da živimo punim intenzitetom, uprkos svemu. Drugim riječima, da živimo budno vođeni snom.

Možda smo upravo tu pogriješili. Dopustili smo da nam svakodnevni ritam odredi način na koji osjećamo svijet. Počeli smo vjerovati da je normalno biti stalno umoran, stalno zauzet, stalno u trci sa vremenom. Čini se kako smo izokrenuli prirodu stvari, te smo, umjesto da mi djelujemo na stvarnost, dozvolili da stvarnost oblikuje nas. Pri tome često i kao najstrašniji sud biva izrečeno: “Vrati se u realnost!”. A možda se upravo u tom paradoksu krije razlog česte otuđenosti čovjeka u svijetu koji ga je modelirao u nešto zašto nije bio stvoren.

A čovjek nikada nije bio stvoren za život u trajnoj žurbi. Ako pažljivo pogledamo djecu, vidjet ćemo nešto što odrasli često izgube. Djeca mogu satima zamišljati svjetove koji ne postoje. Mogu gledati oblake i u njima vidjeti brodove, planine ili čudna bića. Njihova mašta nije ograničena praktičnošću. Odrastanjem, međutim, učimo da takve stvari nazivamo gubljenjem vremena. Ali možda je upravo to vrijeme koje spašava našu ljudskost. Jer čovjek koji više ne sanja počinje živjeti isključivo u okvirima onoga što već postoji. On prestaje zamišljati drugačiji svijet. Prestajući ga zamišljati, prestaje i stvarati neki drugi svijet. Prestaje vjerovati da je promjena moguća. A društvo sastavljeno od ljudi koji su prestali sanjati postaje društvo koje se zadovoljava pukim opstankom.

Nije slučajno što su mnogi veliki pisci govorili o snovima kao o najdubljoj pokretačkoj snazi čovjeka. Fjodor Dostojevski je u jednom trenutku ruskog realističkog manira zapisao da čovjek ponekad više voli svoje snove, nego vlastitu stvarnost. Ta rečenica često se tumači kao kritika bijega od života. Ali možda je ona i podsjetnik da snovi predstavljaju prostor slobode koji stvarnost ponekad ne može ponuditi.

U snovima čovjek vidi ono što bi svijet mogao postati. Problem našeg vremena možda nije u tome što živimo teško. Ljudi su kroz historiju živjeli mnogo teže. Problem je što smo prestali vjerovati da život može biti više od niza obaveza.

Zaboravili smo romantiku svakodnevnice. A romantika nije sentimentalnost. Ona je sposobnost da se u običnim stvarima prepozna dubina. Da jutarnja kafa bude trenutak mira, a ne samo rutina. Da razgovor s prijateljem bude susret, a ne pauza između dva zadatka.

Romantičari su vjerovali da je svijet pun skrivenih značenja. Da priroda govori, da gradovi imaju dušu, da ljudi nose neispričane priče. Danas smo okruženi istim tim svijetom, ali ga često prolazimo bez pogleda. Možda zato što smo naučili živjeti prema kalendarima, rokovima i planovima. Ali život se, paradoksalno, događa upravo u onim trenucima koji nisu planirani. U šetnji bez cilja. U razgovoru koji traje duže nego što smo očekivali. U knjizi koja nas iznenada pogodi nekom rečenicom. U trenutku kada se nasmijemo bez posebnog razloga. To su mali trenuci u kojima se čovjek ponovo sjeti da nije mašina.

Možda povratak snovima ne zahtijeva velike revolucije. Možda počinje jednostavnim odlukama. Da ponekad hodamo sporije. Da ponekad ugasimo ekran. Da ponekad dopustimo sebi luksuz razmišljanja o stvarima koje nisu korisne. Jer upravo u tim “beskorisnim” trenucima često nastaju ideje koje mijenjaju živote. Sanjati ne znači bježati od stvarnosti. Sanjati znači vjerovati da stvarnost može biti veća i bolja, drugačija i optimalnija, nego što ona trenutno jeste.

A čovječanstvo je uvijek napredovalo upravo zahvaljujući ljudima koji su imali hrabrosti da zamisle nešto drugačije. A možda još uvijek nije kasno da ponovo naučimo sanjati. Ne grandiozne snove koji moraju promijeniti historiju, nego jednostavne snove koji mijenjaju način na koji živimo vlastiti život. San da ćemo više čitati. San da ćemo putovati. San da ćemo napisati knjigu, naučiti svirati instrument, upoznati nove ljude, stvoriti nešto svoje.

Snovi ne moraju biti veliki da bi bili važni. Dovoljno je da su naši. Jer čovjek koji sanja počinje živjeti drugačije. On vidi mogućnosti tamo gdje drugi vide granice. On primjećuje ljepotu tamo gdje drugi vide rutinu. I možda upravo takvi ljudi, ti tihi sanjari koji hodaju među nama, čuvaju ono najvažnije u ljudskoj prirodi. Sposobnost da svijet ne prihvatimo samo onakav kakav jeste, nego da ga zamišljamo onakvim kakav bi mogao biti.

I ako na kraju, ipak, bude nedostajao neki sastojak za “sanjanje”, probajte dodati zrno svoje “hrabrosti” da radite na ostvarenju svojih snova. Možda je upravo u tome početak svake promjene. I možda ćemo tada, kao što smo jednom davno zaboravili kako sanjati, to ponovno naučiti.

U historiji filma postoje, ili su barem postojali, filmovi koji, kao da nisu jasno željeli da ih u potpunosti razumijemo. Koketirajući sa složenim literarnim izričajima XX stoljeća, tražeći artističku zaštitu i kredibilitet, kao da su svjesno prepuštali da dobar dio onoga što nose, prosto osjećamo. Ali ne da osjećamo razumom, već srcem i emocijom kao ključnim, a danas često i zaboravljenim umjetničkim receptorom. “La prima notte di quiete”, stvoren pod režijskim okom Valerija Zurlinija 1972. godine, pripada toj rijetkoj, danas gotovo izumrloj vrsti kinematografije koja ne traži matematičko-logičko, pa i političko-sociološko objašnjenje, već prosto ljudsko i jednostavno, a u svojoj jednostavnosti i jedinstveno, prisustvo. To je film koji se ne gleda sa distance, nego se polako uvlači pod kožu gledatelja, tiho, nenametljivo, gotovo stidljivo, ostajući prisutan tu, u njemu, dugo nakon posljednjeg kadra. Tako on, kao istinski plod umjetnosti, ostaje i postaje dio nas samih. Isto tako, ovo nije prosto film radnje, iako posjeduje bogatu fabularnu osnovu, nego svojevrsni film stanja, karakterističan za kasni evropski modernizam, nastao kao posljedica filmova novog vala, ali se pri tome ne uklapajući u njegove osnovne konture. On tako, postaje niska među kreacijama velikih imena, poput onih koje su potpisivali Antonini, Bergman, Visconti, te rani Bertolucci. Žanrovski dramski proizvod svakako je obogaćen naslagama egzistencijalizma, psihološke drame, te melanholične ljubavne drame, postajući pri tome film intime sa tihim notama psihološkog art-filma.

Već sam naslov koji bi u prevodu značio doslovno “Prva noć tišine” ili u pojedinim hrvatskim slobodnim prevodima “Prva spokojna noć”, uspostavlja temeljni ton filma. Tišina kao da se poigrava sa nama u svojoj pojavnosti, ukazujući kako ona nije tek odsustvo zvuka, nego unutarnje stanje duha čovjeka, uveliko izgubljenog i pomalo neprilagođenog društvenoj stvarnosti savremenog doba, pri čemu se dozvoljava nemali upliv egzistencijalističkih tonaliteta. Pri tome on i najavljuje tešku popratnu temu koja lebdi nad pitanjem stvarne i istinske “prve noći tišine”. Noći kada se ne živi. Noći kada se ne sanja.

Dijaloški razabran scenario pridonosi takvom duhu. Likovi govore malo. Rečenice su kratke. Pogledi i geste dugi i mazno razvučeni. Pri tome, oni ne naglašavaju dramu i isčekivanje u zapadno filmskom maniru, već upravo prazninu ljudske egzistencije. Kao da je režiser istinski uspio izmamiti najveću ljubav tadašnjih literarnih autora, te praznine između riječi, ponekad učiniti težim i značajnijim od samih dijaloga koji tradicionalno nose filmsku radnju. Za film, ovo je bio nemali zadatak. Zurlini, tako, režira tišinu s rijetkom preciznošću. Kamera se zadržava na licima, na hodnicima, na praznim učionicama, na zimskom pejzažu talijanskog Riminija koji izgleda kao da je izbrisan ili barem odvojen od stvarnog života. Prostor, tako, više nije pozadina, prostor postaje sam produžetak unutarnjeg svijeta likova, koji se uklapa u njihovu nutrinu, a što režijski pristup čini opravdanim i uspješnim. Tišina u ovom filmu nije puki mir, već praznina sa stalnim predosjećajem gubitka koji treba uslijediti i koji se nejasno naglašava u kreiranoj atmosferi.

Alain Delon, kao Daniele Dominici, igra možda jednu od svojih najtiših, ali i najpotresnijih uloga karijere. On nije harizmatični junak na kakvog smo navikli u drugim njegovim radovima, niti moralni autoritet kakav bi se očekivao od profesije prosvjetnog radnika, kakvog utjelovljuje. On je profesor književnosti koji više vjeruje idealima u knjigama, nego li ljudima. One mu pružaju utočište i povjerenje koje je u ljudima izgubio. Delon, tako, igra srednjovječnog čovjeka koji se doslovno, sklanja od života. Njegova inteligencija nije oružje, nego teret i pretežak štit koji mu otežava borbu sa životom. Njegova distanca nije prosta hladnoća, nego društveni strah od cilja, poente života i uspjeha kao takvog. Zurlini ga ne prikazuje, ni kao tragičnog heroja, nego kao čovjeka koji je predugo ostao sam sa sobom, utopljen u svoje misli, ideje i dileme iz kojih se sam ne zna izvuči, niti to više pokušava. Delonovo lice, već obilježeno vremenom, postaje mapa unutarnjih poraza koje film nikada eksplicitno ne objašnjava, ali ih jasno naslučuje. Ljubavni krah, gubitak najdražih, alkoholizam, kockanje i prosta – besciljnost, očituju se kao (samo)kazna pogrešnih životnih odluka. I baš u tome je njegova snaga: ne znamo sve, ali osjećamo dovoljno da uplovljujemo i razumijemo glavnog lika.

Odnos između Dominicija i njegove učenice Vanine, ipak, nije konstruiran kao skandal u modernom maniru, ni kao moralna društvena provokacija. Pri tome, on gubi svoju karnevalsku i društvenu funkciju, a oblači onu egzistencijalističku, pojedinačnu, humanu, konačno, ljudsku. Zurlini ga tretira kao susret dvoje složenih, ali usamljenih bića, a ne kao jednostavan društveni problem. Njihova ljubav nema budućnost i film to ne skriva. Ali ona ima intenzitet. Ona je kratka, krhka, gotovo nestvarna, kao da se dešava između dva daha. Nema velikih ispada emocija, nema melodrame. Ima pogleda, dodira, šutnje i nesigurnih koraka. Svega onoga što istina ljudska ljubav i jeste, kada se sa nje skine postmoderni glamur i ranija, pomalo klišeizirana romantika. Ovo je ljubav kakva gotovo da se više ne snima na platnu, jer današnji filmovi, pjesme, pa i ljubavi koje se na njih ugledaju, prečesto traže objašnjenja, razloge, popularnu psihologiju. Zurlini nudi nešto rjeđe i danas gotovo nepostojano, pomalo evolucijski naturalizirano, a to je ljubav kao nužnost, a ne kao izbor. Ipak, složenost Vanininog karaktera se ne otkriva u početku filma, već u raspletu. Njena teška prošlost, zlostavljanje, nemoralne prisile, te zapostavljenost i usamljenost, ostavljaju dubok trag na Dominicija, koji, pošto se očito zaljubljuje, nastoji ne izgubiti još jednu ljubav svog života, uvlačeći se polagano u, ispostavit će se, nesavladiv koloplet porodične drame svoje učenice.

Kamera u “La prima notte di quiete” nikada ne nameće konačni stav. Ona ne optužuje, ne opravdava, ne komentariše i ne upučuje. Ona prisustvuje i plovi kroz kadrove. Gotovo kao da gledatelja smješta u prostoriju, poput nijemog svjedoka. Kad gleda Delona, gleda ga s distance koja poštuje njegovu tajnu. Kad prati Vaninu, ne erotizira je. Kompozicija kadra često izolira likove unutar prostora, kroz vrata, prozore, hodnike, kao da su stalno odvojeni od svijeta, čak i kad su među ljudima. Svjetlo je prigušeno, boje hladne, ali nikada agresivne. Sve je u službi jednog osjećaja melanholične nježnosti.

U svojoj suštini, “La prima notte di quiete” je film o ljudima koji su zakasnili. To je film o muškarcu koji više ne zna kako da voli i djevojci koja još to nije istinski naučila. Oba lika su duboka i ulaze u sam film umorno i izgubljeno, dok se istinska dubina njihovih trauma otkriva polagano. Zurlini, ipak, ne nudi konačna rješenja. On jednostavno zatvara priču tragedijom na jednoj strani, ali i optimizmom na drugoj. Iz bezizlazne situacije ljubavnog trougla, uplitom sudbine, on otvara vrata za novi početak. Profesor, konačno, uspjeva da izvrši i svoj stručni zadatak, da pouči svoju učenicu važnosti i značaju ljubavi, optimizma i nade u život, dok i sam gubi bitku sa takvom. Završetak filma ostavlja gledatelja samog s osjećajem da je prisustvovao nečemu istinitom, ali neuhvatljivom. Delon, posljednji put ranjiv, nakon što je pokazao emocije i oslobodio suštinu svoje literarne i stvarne ljubavi, dajući Vanini život i smisao životu, u slučajnoj tragediji koja se javlja kao “deus ex machine”, gubi svoj vlastiti.

Ako postoji jedna ključna vrijednost ovog filma, onda je to činjenica da dopušta Alainu Delonu da bude ranjiv bez otvorene patetike. Ovo nije Delon koji pobjeđuje, zavodi ili dominira. Ovo je Delon koji gubi u nepobjedivoj borbi. Koji ne traži sažaljenje, ali ga izaziva. Ovo je, istovremeno, i duboka priča o dvoje ljudi koji se pronalaze u svojoj izgubljenosti i daju nadu životu koji ih je toliko puta prevario, ponizio, slomio i razočarao. U tom smislu, “La prima notte di quiete”, kao film egzistencijalne drame, sa uplivima poetskog realizma, djeluje terapijski, kao tiha elegija, ne samo za jednog čovjeka, nego za jedan cijeli način snimanja filmova, za jednu ideju ljubavi i emocije kakve danas nestaju i kao sve čega je malo, postaju vredniji od svega što smo od ljubavi sačuvali do danas.

Foto: Kadar iz filma “La prima notte di quiete”

U svakom vremenu postoji trenutak kada društvo, umorno od promjena i nesigurnosti, odluči da se zaštiti, i to ne od laži, već paradoksalno, od istine. Tada pojedinac koji govori istinu postaje problem za kolektiv, a ne rješenje. Istina u tom nizu postaje suvišna. To je onaj trenutak kada moral i ideja istine postaju predmetom rasprave, a ne početni temelj znanja koje bi gradilo to društvo.

Henrik Ibsen, jedan od najvećih autora svih vremena i simbol norveške književnosti s kraja XIX stoljeća, u svom djelu “En folkefiende” ili “Neprijatelj naroda” pokazao je kako se zajednica, vođena strahom od gubitka komfora i interesa, okreće protiv čovjeka koji pokušava spasiti ono što je sveto, zdravlje, istinu, dostojanstvo. Ipak, tom kolektivnom represivnom stavu ne sliči ni kopernikansko svepostojano neznanje ili religijski konzervatizam, niti je to suštinska soktratistička moralna dilema. Ibsen sada istinu, kao najviši ideal nauke i društvene dobrobiti suprotstavlja, ne neznanju, niti moralu, već prostom, kalkulantskom oportunizmu grupe.

Više od stoljeća kasnije, ništa se nije promijenilo. Umjesto banja, danas imamo institucije, mreže i projekte. Umjesto upravnika koji skrivaju zagađenje, imamo sisteme koji prikrivaju nepravdu, korupciju, neznanje i nesposobnost. I opet, svako ko pokuša reći nešto suprotno od zvanične verzije postaje proglašen za – neprijatelja naroda.

U današnjem društvu, moral i etika više nisu unutrašnji osjećaj odgovornosti, nego instrument kolektivne samoodbrane (čitati: samoobmane) interesa tog kolektiva, a koji je uvijek satkan od interesa pojedinaca. Kada neko progovori protiv korupcije, nepravde, zloupotrebe ili licemjerja, pitanje više nije: “Je li on u pravu?”, nego: “Kome to smeta?” Tako se formira nepisani zakon prešutnog mira koji zajednicu drži u asertivnosti. I dok se čuvamo konflikta, odričemo se istine, pristajući da živimo u laži do te mjere da i sami vjerujemo u nju.

Društvo se voli predstavljati kao čuvar zajedničkih vrijednosti, ali prečesto upravo ono guši one koji ih brane, intelektualce, pojedince, stvaraoce. Demokratija postaje oružje većine koja ima interese. Kolektiv se lako ujedini protiv pojedinca koji remeti takav red, jer ga doživljava kao prijetnju stabilnosti. To, ipak, nije nikakva moralna ili zla namjera usmjerena prema njemu, nego strah od promjene, od odgovornosti, od istine koja bi natjerala sve da pogledamo u ogledalo.

U takvom ambijentu, etika se pretvara u koreografiju pristojnosti, demokratija u skup interesa, a svi se klanjaju istim riječima u koje, niti racionalno vjeruju, niti su uvjereni da su nesitina, ali su dovoljno daleke da ih ocjenjuju kao prijetnju.

Moral tako postaje društvena poza, a ne unutrašnja snaga. I dok se kolektiv samozadovoljno tapša po ramenu, pojedinci poput Ibsenovog doktora Thomasa Stockmanna bivaju izopćeni, ne zato što su pogriješili, nego zato što su se usudili reći da car nema ruho, da je nešto očigledna prevara, toliko očigledna da je niko ne želi vidjeti. Tako ibsenovski paradoks promovira ideju da problem nije što nemamo uočenu istinu, već što je istina postala nepristojna.

Zato možda i danas, više nego ikada, vrijedi Ibsenova rečenica: „Najjači čovjek na svijetu je onaj koji stoji najviše sam.“

U vremenu kada kolektiv lako proglašava neprijatelje, snaga pojedinca mjeri se sposobnošću da zadrži svoj kompas dok svi oko njega mijenjaju smjer. Ibsen tako do temelja ogoljuje i znanje, obrazovanje i nauku kao stub društva jer dokazuje da i protiv akademskog znanja, titule i naučnog autoriteta može da ustane kolektiv koji odluči da je takvo znanje, premda istinito, formalno i utemeljeno, prijetnja za njegovo izrastanje. Tako sila postaje pravilo, demokratija mehanizam, a istina stečena znanjem, tek usud koji graniči sa izdajom. Jer svako društvo ima svoje „banje“ koje ne želi zatvoriti, i svoje doktore Stockmanne koje bi najradije utišalo. Pitanje je samo da li danas, stoljeće i pol nakon Ibsenovog djela, imamo hrabrosti da ih saslušamo ili su Ibsenova djela i danas aktualnija, možda i kao nikada do sada, u potrazi za nekim novim – Neprijateljem naroda!?

“Moderato Cantabile” je upravo takav primjer. Pjesma koja zahtijeva aktivnog slušaoca, pjesma koja ne nudi instant zadovoljstvo u šlagerskim “hit-motivima” i šablonskim romantičnim linijama, koja pri tome nije ni hvalospjev. Ona polahko, kroz sliku i ton, otvara prostor za refleksiju čovjeka o sebi samom i svijetu oko sebe koji nije tek politički definirani prostor, nego čisti emotivni univerzum kakav je Arsen nudio i razumijevao.

Legendarna pjesma „Moderato Cantabile“ Arsena Dedića, jedna je od onih kompozicija koja je za vijek promijenila muzičku scenu jedne države i društva. Ipak, zanimljivo je da je, iako danas smatrana klasičnim remek-djelom, tada, 60-ih godina XX stoljeća, bila odbijena na svim festivalima zabavne muzike u Jugoslaviji.

Na prvi pogled, ona nije bila politički subverzivna, nije vrijeđala vlast, nije bila „opasna“ ni na jedan poseban, jasan i direktan način. Izuzev činjenice da je pozivala na misao, um, mobilizaciju intelekta i vlastiti stav o društvu u kojem nastaje i koje posmatra. Za slučajnog slušatelja, bila je to pjesma koja je tražila da se istinski čuje, osjeti i tumači, što je, u svojoj suštini i naravi, bilo previše za kulturne festivale koji su, u duhu ideologije režima, tražili masovnu zabavu i načelno, jednostavnu estetiku.

Arsen Dedić, nešto ranije otpušten sa radija zbog svoje objavljene poezije koju je kritika prepoznala kao ” isuviše religioznu”, inspiraciju za svoju kompoziciju pronašao je, ni manje, ni više, nego u evropskom ozračju, u francuskom filmu Moderato Cantabile, autora Petera Brooka, a muziku je oplemenio temom iz klasične sonatine Antonija Diabellija. Bio je to spoj vrhunske evropske estetike, uvijen i ponuđen režimu koji je do tada snažno odbijao prepustiti se kulturnim tekovinama zapada, mada su takve tekovine prirodno, probijale u njega.

Problem je bio, shodno vremenu, više tekstualan, nego li muzikološki. Tekst pjesme je, načelno gledano, introspektivan i poetičan. U njemu je prisutna tjeskoba, prolaznost vremena i lirika svakodnevnog života, daleko od optimističnih refrena koji su dominirali tadašnjim festivalima. Da bude gore, pjesma je u svom refrenu, uz snažnu orkestralnu pratnju pozivala na bunt. Ne društveni koliko lični. Ne kolektivni, koliko individualni. Ne racionalni, koliko emotivni: “Neka svi mržnjom isprate nas/ ali draga, život čeka, sada je čas!/ Čitav svijet bit će tvoj novi dom,/ neka kažu: Avantura je to!”

Festivali zabavne muzike u socijalističkoj Jugoslaviji imali su, zapravo, vrlo jasnu funkciju, a to je da budu instrument masovne kulturne norme, kao alat široke kulturne politike režima. Pjesme su, u jasnom komunističkom maniru laganog i pitkog socrealizma, morale biti vedre, jednostavne, direktne i što je najvažnije „pozitivne“. Čak i kada su tematizirale unutarnje emotivne sfere, one nisu smjele ulaziti u duboke osjećaje, već ostajati na jasnoj površini. Sve što je odstupalo od tog pravila, bilo zbog melanholije, simbolike ili intelektualne zahtjevnosti, kritičkog odnosa prema stvarnosti, nailazilo je na zid odbijanja. “Moderato Cantabile” je upravo takav primjer. Pjesma koja zahtijeva aktivnog slušaoca, pjesma koja ne nudi instant zadovoljstvo u šlagerskim “hit-motivima” i šablonskim romantičnim linijama, koja pri tome nije ni hvalospjev, nego polako, kroz sliku i ton, ona otvara prostor za refleksiju čovjeka o sebi samom i svijetu oko sebe koji nije tek politički definirani prostor, nego čisti emotivni univerzum kakav je Arsen nudio i razumijevao.

Odbijanje te pjesme iz današnje perspektive, otkriva kako politički sistem može oblikovati kulturni ukus, ne uvijek otvoreno, ne uvijek ideološki u strogo političkom smislu, već kroz kontrolu estetskih normi i očekivanja publike koja su, generalno gledano, formirana strukturalno i „odozgo“, a nikako organski „odozdo“. Francuska šansona, vrhunska i napredna muzička vrsta, imala je tu karakteristiku snažne introspekcije u kritički nastrojenom liberalnom društvu, a Arsenova “Moderato Cantabile”, samo tu nesreću da je bila jedna od prvih muzičkih kompozicija koje su se ugledale na šansonu. Prema nekim teoretičarima muzike i historičara umjetnosti, danas se smatra da je upravo ta pjesma bila prva prava jugoslavenska šansona.

Mlade talente kao što je Dedić, a kasnije Hegedušić ili Špisić, režim je prepoznavao kao potencijal, ali njihove sofisticirane i „elitne“ radove, posebno u početku, nije želio prihvatiti u javni prostor festivala, zbog čega će se i konačno, gotovo u tajnosti, osnovati Studio 64., mjesto okupljališta budućih šansonjera i outsidera tadašnje, društevno prihvatljive muzike.

Ipak, čini se kako istinska umjetnost ne poznaje trajne granice. Dedić je pjesmu „privatno“ lansirao, kroz neke umjetničke veze i poznanstva kada je za to bio trenutak, a publika ju je otkrila i prepoznala njen kvalitet. Režim je slabio i popuštao svoje stroge socrealistične norme pod navalama kulturnih ideja koja su reformirala društvenu stvarnost.

Danas je “Moderato Cantabile” klasik o kojem se govori s poštovanjem, dokaz da umjetnički izražaj, bez obzira na sistemske prepreke, može preživjeti i postati bezvremen i ostaviti dubok trag u kulturnoj historiji. Šansona je hrabro potakla ideje intelektualnog odnosa prema društvu i umjetnosti, te pozvala ljude i umjetnike da se uključe, ne samo u hvaljenje sistema, nego i njegovu konstruktivnu kritiku kao osnovnu pretpostavku njegove dalje izgradnje. Prema nekima, ono što je u Jugoslaviji započela šansona, individualizam, refleksiju i zapadnu orijentaciju muzičkog izričaja, kasnije će nastaviti rockenroll, kojem je šansona, u zanimljivom nizu, otvorila put do srca svih onih koji su imali drugačiji pogled na muziku od usko političkog pozitivizma.

Tako se čini da kulturni sistemi, bilo ideološki ili institucionalni, često favoriziju uniformnost i sigurnost, dok umjetnost koja propituje, osjeća i intelektualno angažuje, često ostaje na margini, sve dok publika i društvo nisu spremni za nju. Ipak, ta odluka o spremnosti nikada ne dolazi „odozgo“, već organski izrasta iz kritički nastrojenog društva. “Moderato Cantabile” je upravo pjesma koja je, kroz tu marginu, postala vječna. Na kraju, Dedić nas podsjeća da umjetnost nije samo zabava i aplauz oduševljenoj hvalospjevci, prepunoj kitnjastog šunda, umjetnost je otpor prema normama, introspekcija i dugoročna vrijednost podređena ideji humanosti, čak i kada sistem pokušava da je guši. U toj svijesti leži i moć umjetnosti i kulture koja, poput djevojke u Arsenovoj pjesmi, mora biti spremna i obećati kako: “Nikad žaliti nećeš,/ svoje stvari, ime, ni grad./ I u tamnoj sobi hotela,/ bit ćeš slobodna sad!”

Izvod iz predgovora knjige “Mrvljenje mraka; izbor iz crtica, sjećanja, bilješki”

Toliko sam puta ukazao na to kako je autorovo pojavljivanje, pa i govorenje u trenucima kada se slavi rađanje djela, nepotrebno, marginalno, konačno, pomalo i besmisleno u momentima kada njegovo djelo napušta njega samog i odlazi u svijet. Iz njegove intime postaje javno. I naravno, neke od tih stvari koje autor rodi svakako, ostanu vezane uz njega, njegov lik, dok velika većina, možda i onih najuspješnijih umjetničkih zanosa, ipak, ostane slobodna, poput djela koje nije napravio niko toliko važan da bi se vezao i pamtio uz njih. To se dešava onima i onda kada samo djelo koje je stvoreno, postaje veće od autora koji ga je stvorio. Pa zar to nije san i želja svakog autora?

Danas, ipak, imam potrebu napisati nekoliko riječi. Djelomično je za to razlog iskrena molba izdavača čiji sam vjerni poklonik i sluga, a djelomično i iz straha i potrebe da sve ono što je ovdje rečeno, pomenuto ili dodirnuto, opravdam sebi i svijetu, usljed činjenice kako ni sam nisam pisao niti objavljivao nešto slično u svojoj dosadašnjoj karijeri. Strah autora i nesigurnost u vlastite zapise koje sam prikupljao prethodnih mjeseci, rezultirat će sa nekoliko redova, a možda i stranica, samorefleksije na sve ono što je prikupljeno za ovo izdanje.

“Mrvljenje mraka” nastajalo je polako, nenametljivo, kako to već i biva s mislima koje se ne pišu da bi bile knjiga. Mnoge su ove rečenice, stihovi zabilježene na rubovima rokovnika, na poleđinama računa, na zgužvanim papirićima koje sam godinama vadio iz džepova, tramvajskim kartama koje sam sačuvao i nisam ih pospremio na mjesto koje je za njih bilo namjenjeno odmah po izlasku iz vozila. Neke su ukucane na brzinu u mobitelu u ponoćne sate. Neke sam šapnuo sam sebi u mraku, da ih ne zaboravim do jutra – i naravno, zaboravio sam ih. Ove koje su ostale, skupile su se u jednoj vrsti, rekao bih, unutarnje hronike. Ne o svijetu u kojem sam živio, koliko o meni u tom svijetu.

Deset godina nije mali broj kad ga staviš uz riječi kao što su stvaranje, pisanje, pokušaj, nastojanje… Deset godina upornog bilježenja i nijednog sigurnog odgovora. U ono što sam bio siguran, objavio sam. Portali, intervjui, riječi, eseji, pjesme… U svaku od njih sam bio tek toliko siguran da bi bile objavljene. U ove koje iznosim u nastavku, nikada nisam bio, niti siguran da ih želim podijeliti sa svijetom, niti da je to pametno učiniti… Pisao sam toliko puta, ne da bih nešto objasnio, već da bih nešto izdržao, jednostavno i ljudski. Sve što ćete naći u ovim poglavljima, a zapravo bih radije rekao – u ovim fragmentima koje sam prikupljao poput historičara po sobi, po zaleđenim ivicama misli — pisano je iz potrebe da se ostane budan. Da se ne utone u ravnodušnost. Bili su to trenuci slabosti. Na sastancima, sjednicama, prilikom donošenja velikih odluka i malih želja. Prilikom prve jutarnje kafe i prihvatanja izvještaja, glasanja, odlučivanja. Prilikom pisanja molbi institucijama i odbijenica o kojima su odlučivali „umoljeni“. Dok sam bio pisar i autor, vođa i vođeni…

Ne sjećam se tačno kada sam počeo s ovim zapisima. Možda je to bio neki običan dan, bez posebne važnosti, možda je padao snijeg ili je bilo vruće ljeto, ali znam da sam sigurno osjećao potrebu da zabilježim ono što se inače prešuti. Male istine, kratke boli, sumnje koje dolaze u tišini. I sve sam to bilježio nesistematski, nedisciplinovano, ponekad danima ništa, ponekad deset rečenica u jednom dahu. Na poleđini slika, kalendarima, knjigama koje sam čitao…

Kada danas gledam unazad, kroz te zabilješke, vidim jednog čovjeka koji se mijenjao, ali nikada drastično, više kao voda koja polako urezuje kamen, odlučujući o svom sudbonosnom putu.  Svaka zabilježena misao bila je pokušaj da nesvjesno uhvatim oblik tog mijenjanja. Neke misli su oštre, neke nježne, neke se proturječe jedna drugoj. Ali sve su moje. Nisu tu da ih neko prihvati, da ih neko ocijeni, procijeni, primijeni ili odbaci, nego da ih neko možda prepozna u svom življenju na ovom svijetu.

Knjiga je podijeljena u poglavlja, ali ni ta poglavlja ne treba shvatiti doslovno. Ona su više tematske ladice u koje sam poredao riječi koje se nisu dale do kraja izgovoriti. Nazivi poglavlja više su tragovi, nego naslovi. Ipak, možda će baš ti tragovi nekoga odvesti do vlastite tišine. Moram priznati da sam to „redanje“ misli radio više nalik historičaru, nego li pjesniku, gotovo hladno redajući ono što sam godinama pisao u plaču, šutnji, zebnji, nostalgiji, iščekivanju, uz tek sitnije redakcije, revizije, odabire… Moram priznati da sam neke od tih bilješki i sam sačuvao za sebe, posebno one koje su mi se činile kao dobra osnova za djela koja će se možda, bude li sudbine, tek roditi iza ovog koje danas objavljujemo.

Ono što me najviše iznenađuje kad čitam unazad jeste koliko je mraka bilo u svemu. Mrak kao neminovnost, ali i kao prostor u kojem se misli rađaju. Nikada nisam bio svjesniji činjenice koliko je tuga plodonosno mjesto stvaranja. Poput luga kojim se posije njiva, ne bi li bolje rodila do naredne godine. Kao gusti pokrivač pod kojim tinjaju rečenice, misli, želje, ambicije i strahovi. Zato i naslov — “Mrvljenje mraka”. Ne lomljenje, ne osvjetljavanje, ne izgon, nego mrvljenje. Polako, strpljivo, godinama. Prstima i mislima. O samom naslovu, neću mnogo govoriti, o njemu će reći kritika, čitatelji. Ali ono što ja želim reći jeste da je to mrvljenje i upravo u tom mraku, bilo povod za sve one misli ovdje iznesene. Istovremeno, čini mi se, da je to mrvljenje bilo i jasno i besmisleno utoliko koliko i trajno i uspješno, intimno i javno… Dok pišem ovo, sjetim se stihova velikog Dedića koji je jednom zapisao: „Rješavali su uvijek drugi, iz važnijih zvanja. A mi smo, čini mi se bili, tek bilješka tog stanja.“ Možda se u tim stihovima, najiskrenije ocrtavaju i kontekst i priroda, pa i smisao ovih bilješki koje iznosim u nizu. Ideji i nadi da sam, poput hroničara jedne lične slave i tragedije, uspio uloviti ponešto za nekoga, a najviše za vrijeme u kojem sam živio, stvarao i sanjao. O onome što sam živio, piše u tinti. O onome što sam sanjao, možda najbolje piše između redova.

Pišem ove riječi sada, u trenutku koji je simboličan, jer se navršava tačno deset godina otkako sam počeo pisati. Odnosno, od kada sam objavio prvo djelo. A istovremeno, kao da nisam ni počeo. Sve je ovo i početak i nastavak. Knjiga nije rezultat, ona je otisak puta. Ne pokušava da nešto sažme ili zaključi. Ona se ne zatvara, ona se razilazi. I možda na kraju, ostavi više pitanja nego li da odgovora. A konačno, nije li to najdivnija ljepota umjetnosti nad naukom? Što umjetnost ima pravo da samo otvori prava pitanja, bez potrebe da na njih sama odgovori. Ako sam nešto naučio u ovih deset godina zapisivanja, onda je to ovo: najtiše misli su najtvrdokornije. One te ne napuštaju, one se vraćaju. I baš zbog njih sam pisao. Zapisivao da bih ih – otpisao. Nisam uspjevao.

Ako ova knjiga nađe svoje mjesto kod nekoga drugog, ako bar jedna rečenica premosti tišinu između dva čovjeka — to će biti dovoljno. Sve drugo je šutnja koju sam prihvatio kao suputnika. Zato, ako već uzimate ovu knjigu u ruke, nemojte je čitati kao cjelinu. Nemojte je čitati od početka do kraja. Otvorite je nasumično. Tako je i pisana. Tako je i sastavljana. Podvucite one smislene riječi, prekrižite, dopišite i razgovarajte o tome… Sa njom. Sa drugima. Kao da razgovarate s nekim koga dugo poznajete, ali ne znate šta će vam tačno reći. Ponekad vam neće reći ništa. I to je u redu. Ovo nije knjiga koja odgovara. Ovo je knjiga koja sluša. U tišini.

Da je danas legendarni kralj Artur živ, vjerovatno bi, za razliku od Sir Kaya, i dalje vjerovao u magiju u svijetu iz kojeg je ona protjerana i zaboravljena, svrstana na smetljište historije, među sve druge laži, zablude i grijehe čovječanstva. A sigurno bi ta vjera hrabrog i u mnogome prizemnog kralja dolazila, kao i stoljećima prije, od jednostavnih priča i druženja sa jednim – Čarobnjakom. Tu čaroliju koja je preživjela stoljeća i danas je priznajemo i poštujemo zove se nešto drugačije, ali su njene posljedice slične, kao i pretpostavke za njeno stvaranje. Potrebno je malo znanja, talenta, prave “čarobne” riječi, čisto srce i jedan – Merlin.

Ovaj čarobnjak mehkog srca, čiji stihovi već decenijama oblikuju emotivni pejzaž artističkog Balkana, publici je poklonio pjesmu “Muškarci” — baladu koja odiše jednostavnošću, a u svojoj srži skriva duboku i bolnu refleksiju o ljubavi, razočaranju i ljudskoj prirodi. U sebi, ona sjedinjuje univerzalne snove ljudske rase, umotane u refleksivni prah bosanske duše. Njenih stoljetnih mudrosti, koje se ovime i svečano uklapaju u pejsaž ljudske civilizacije, baštine i vremena.

Ova pjesma, ispletena iz tkanina nostalgičnog sanjarenja i gorke stvarnosti, postaje još jedan dokaz da Merlin, i nakon decenija karijere, nije izgubio sposobnost da osluškuje puls naše intime. “Muškarci” su pjesma koja se hrabro suočava s jednim od najstarijih, konačno, iskonskih emotivnih dimenzija i osnovnog sukoba koji se javio u srcu onog trenutka kada je čovjek prestao biti – životinja i počeo osjećati, protkan dilemom i idealima koje gajimo o ljubavi. U Merlinovom prepoznatljivom glasu, čistom i umornom, ali dostojanstveno toplom, osjeća se teret godina i neuspjelih snova, a tek tekst razotkriva čovjeka koji nije izgubio vjeru u život.

Već prvi stihovi nose pečat te prepoznatljive melanholije: “Ne mrzi me ako poslije svega ovoga / Ostanem jak, za nevolju / Kažu, kakva škola, takav joj i đak / A ja sam izabrao najbolju.” Ovdje Merlin suptilno otkriva univerzalnu ljudsku težnju za pravdom i dobrotom — vjerovanje da će dobro kad-tad biti nagrađeno. Ali, svijet o kojem on pjeva nije bajka, nego stvarnost u kojoj pravila nisu jasna, a nagrade, iznad svega, nisu zagarantovane. Uz tihi oreol vjere i nade, on ne želi poletjeti putovima savremenosti i ispraznosti, već se vraća u svoje dvorove plemenitog konzervatizma i duboke vjere u iskrenost i istinu ljubavi.

Merlin u refrenu izlazi iz svoje uloge muškarca koju je do tada i lično gradio u pjesmi i zauzima meta-poziciju sveznajučeg pjesnika. On nosi jednostavnu, ali snažnu poentu: muškarci su, bez obzira na društvene maske, u suštini jednostavni. “Džentlmeni ili prostaci”, blagi ili agresivni — sve njihove osobine stanu u nekoliko riječi, sve njihove slabosti i vrline su drušveno prepoznatljive, klasifikovane, gotovo prozirne, potpuno i naivno – ljudske. Ali žena? Tu, kaže Merlin, riječima nestaje moći, zazivajući čestu rečenicu bosanskih mahala: “A što žena može biti / To vam opisati ne mogu.” Pri tome,važno je imati na umu da ova rečenica nije optužba, nego priznanje nemoći pred kompleksnošću ženske prirode, kojoj se pjesnik, unatoč svemu što se da pretpostaviti iz inercije stihova, ipak i konačno – divi, pred paradoksima koje žene nose kroz život, ljubav, prihvatljivu manipulaciju. Dok muškarci, čak i kad griješe, ostaju na tragovima jasnoće i prostosti, žene su predstavljene kao bića koja istovremeno zavode, ruše i grade, stvaraju iluzije i razaraju očekivanja. Žene se tako vraćaju u svoju arhetipsku ulogu graditelja života, stvaranja života, ali istovrmeno i vlasnika moći življenja i rađanja, kojoj se pjesnik divi i strepi do te mjere da njegovo oružje – riječi, ostaju neupotrebljene. On nema teških riječi, on nema oružja, on ostaje posmatrač u tugovanju i divljenju.

Autor ovdje ne upada u zamku seksizma, niti banalne podjele svijeta na ono “muško” i “žensko”. Naprotiv, njegovi stihovi su izjava o ranjivosti i zbunjenosti pred stvarnošću emotivnih odnosa, koji su kategorija stvarnosti. Ova pjesma, možda više nego bilo koja u njegovom kasnijem opusu, suočava romantiku sa zidom sirove zbilje, s istinom da ljubav često nije dovoljno jaka da premosti provalije karaktera, očekivanja i razlika. Isto tako, ona uočava plemenitu snagu koja je se krije iza žene kao literarnog fenomena.

“Ne mrzi me ako poslije svega ovoga / Postanem grub, mogu to i ja / Jer ne može se u par koraka / Preskočiti provalija.” Ovaj dio pjesme otkriva važnu životnu lekciju — nije svaka promjena prirodna. Kad ljubav ne uspije, ostaje borba za samoodržanje, a grubost postaje štit, ne oružje. Nadalje, ovi stihovi gotovo kao da kreću u određenu kompeticiji, on pokušava biti grub jer “to i on može”, očito primjećujući cikličnost u ironiji da je grubost ono što se voli ili ono što se dobiva kada se – ne voli! On gotovo da sam sebe ohrabruje kada piše kako može postati nešto što on iskonski i po prirodi nije.

Merlin nas tako vodi kroz emotivni pejzaž modernog čovjeka koji pokušava ostati vjeran sebi, iako ga život neprestano iskušava i tjera da bude nešto drugo. Svaki stih nosi teret razočaranja, ali i tihe, skoro stoičke ponosne odbrane u vjeri za život. Nije to samo puki fizički opstanak, nego duhovno preživljavanje u svijetu gdje ljubav može biti otrov, a ne lijek, dok se ne ubere onaj pravi cvijet.

Ipak, on se konačno i razračunava sa svojom dilemom u posljednjim stihovima kada kazuje kako: “To nije ljubav / To je mit!”, ukazujući tako da norme, manipulacije, laži i pojavnost nisu ljubav, kao što ljubav ne podliježe formulama, pravilima ponašanja, onoga “šta se smije”, a “šta ne”, ona ne poznaje ljudske mjere, količinu, vrijeme, daljinu, jer ona je ljubav, a ne – mit! Ona je viša od onoga što su ljudi spremni stvoriti da bi objasnili svijet, kao što su to nekada davno činili – mitovima…

“Muškarci” je pjesma koja će sigurno izazvati različite reakcije i možda predstavlja najosjetljiviji literarni prostor novog albuma. Neki će je doživjeti kao surovo realan portret emotivne stvarnosti, dok će drugi prepoznati i dozu ironije u čarobnjakovim stihovima. Ono što je sigurno – Merlin je, nakon mnogo puta, ponovno uspio stvoriti komad muzike i stiha koji nadilazi žanrove, generacije, a potpisnik ovih redova usudio bi se dodati i – civilizacije. U vremenu kada se emocije često svode na površne opise i banalne statuse, Čarobnjak Merlin nas podsjeća na težinu ljubavi, na nesavršenost ljudi, i na to da niko, pa ni on, nema odgovore na vječna pitanja srca koja se trebaju tražiti u nadi, vjeri i ljubavi, ne pristajući na šablone koji se danas nude kao mjerila “tačnosti”, “dovoljnosti”, “prolaznosti”. “Muškarci” su tako i više od pjesme — oni su zrcalo života, podsjetnik da ni romantika, kao ni stvarnost, ne funkcionišu po pravilima koje bismo željeli, ali opet postaju i ostaju stvaraoci romantične dinamika svijeta koja, ipak, dolazi od muškaraca. Oni je čuvaju i nude, traže njenu svrhu i krase stihove zajedničkog života. Romantika, tako, ostaje u rukama muškaraca, jer ona je iskonski – njihov izum, izum muškosti koji je historija stvorila i u koji se i dalje treba vjerovati. A Merlin, kao pravi čarobnjak riječi i nota, pokazuje kako se čak i iz razočarenja može izvući romantična poezija. Njegova magija nije u skrivanju boli, nego u njenom pretvaranju u pjesmu, on je, kao i svaki umjetnik, surovo i hrabro iskren. I baš zato ova numera odjekuje tako iskreno — jer Merlin nije samo pjevač ljubavi, on je, kao i svaki čarobnjak iz bajke, njen hroničar, njen čuvar, njen svjedok i, na kraju krajeva, njena žrtva.