Od “Sna ljetne noći” kojim se renesansna književnost polagano izvlačila iz zagrljaja srednjovjekovnog fatalizma, do obnova filozofskog promišljanja o moralnosti baroknog pera Pedra Calderona de la Barce i njegove drame “Život je san”, pa sve do “Sna”, Emila Zole ili nimalo naivnih, a često prešućenih stihova savremenog Dedića, koji nas budi iz svojevrsne “Historije sna”, riječima: “Nitko više se sanja, malo tko više spava, moje posljednje snove također prikriva java!”, ostaje činjenica savršeno jasnog trenda. Od “sna” kao pozitivne stvarnosti, preko “sna” kao filozofskog fenomena sličnog samom životu, pa do “sna” kao potpuno nestale kategorije, precizan pozitivistički historičar uočio bi nepogrešivo i odlučno izbrojanih više od pet stoljeća vremena, ljudi i društvenih procesa. Onaj nešto smjeliji, upustio bi se u procjenu pravca i opadanja sna i sanjanja, na račun mrske i drske “budnosti”, dok bi treći, ipak, uočio neophodnost te iste budnosti u svijetu u kojem živimo kao važne i hvale vrijedne evolutivne prilagodbe “Homo Sapiensa”. Za razliku od historičara, književnik bi se, ipak, hrabar i svojeglav, vjerovatno upustio u širu priču u potrazi za “snom”, koji se, kao u potpunosti, izgubio u svijetu u kojem pišemo i dišemo savremenost.

Tako bi, vjerovatno, prvo primijetio kako postoji nešto neobično u načinu na koji danas živimo. Ako bismo zastali na trenutak i pogledali oko sebe, u tramvaju, na ulici, u kancelarijama, na fakultetima, čak i u školama, vidjeli bismo lica koja su stalno u nekom pokretu, ali rijetko u istinskoj prisutnosti. Ljude koji rade, žure, odgovaraju na poruke, pomjeraju sastanke, planiraju naredni mjesec, narednu godinu, narednu karijeru. A ipak, kao da iz svega toga nedostaje nešto suštinsko i iskreno, nešto ljudsko i krajnje humano.

Nedostaje san.

Književnik bi, vjerovatno, bio dovoljno smion da u tom trenutku ukrade ili barem posudi riječnik svog kolege, Mašinca, kojim bi ponovio kako: Tijelo u kretanju ima tendenciju da se nastavi kretati, aludirajući na zakon inercije. Prema tome, inercija našeg slučaja bi bila, da čovjek koji radi bježeći od snova u realnost, nedvosmisleno se sve više predaje relanosti. Kao posljedica toga, san postaje sve dalji i teži za održavanje i neki konačni, a možda i nikada planirani, povratak.

Ipak, važno je pomenuti kako nije to onaj san koji dolazi noću, kada se um konačno umori od svijeta. Savremenom čovjeku nedostaje onaj drugi, san budnog čovjeka. San koji je nekada bio pokretačka snaga civilizacija, umjetnosti i pojedinačnih sudbina. San koji nije bio luksuz emotivnih, nego prirodno stanje duha.

Današnji čovjek živi u neprekidnom ritmu preživljavanja. U takvom ritmu, san je nešto što je logički označeno kao nepotrebno, otežavajuće, suvišno i kao takvo, loše za preživljavanje. Ipak, pri tome ostaje činjenica da su ljudi, kultura, umjetnosti i civilizacije, stoljećima, jednako koliko i stvarale u budnosti, stvarale i u snovima, željama, čežnjama i nadama. Ne zato što su generacije prije njih živjele lakše, nego zato što su živjele drugačije. Čovjek današnjice ima više informacija nego ikada u historiji, više tehnologije, više brzine. Ali ima manje vremena da zastane i osjeti svijet iz kojeg te informacije dolaze. Manje prostora da osjeti trenutak. Manje hrabrosti da dopusti sebi ono što su nekada generacije smatrale prirodnim, da zamišljaju život koji još ne postoji.

Naša svakodnevnica sve više liči na savršeno organizovanu mašinu. Budimo se uz alarm, provjeravamo ekran, planiramo obaveze, radimo da bismo platili troškove života, a onda se vraćamo kući umorni, često bez stvarne energije da budemo prisutni u vlastitim životima. I tako dan za danom.

U takvom svijetu snovi postaju nepraktični. Oni se tretiraju kao luksuz koji sebi mogu priuštiti samo rijetki dovoljno bezbrižni da ih stvarnost ne dotiče.

Ali, kako to vole zaključiti historičari: “Nekada nije bilo tako!”

Romantičari devetnaestog stoljeća vjerovali su da je mašta jednako važna kao i razum. U njihovom svijetu snovi nisu bili bijeg od stvarnosti, nego upravo njen najdublji oblik. Čovjek je bio biće koje stvara smisao, a ne samo biće koje izvršava tehničke ili strateške zadatke. Njemački pjesnik Novalis napisao je jednu rečenicu koja i danas zvuči kao tihi podsjetnik čovječanstvu: “Svijet mora biti romantiziran.” Pod tim nije mislio da stvarnost treba uljepšavati iluzijama, nego da je potrebno ponovo otkriti čudo u onome što nas okružuje. Jer, čini se, čudo nikada nije nestalo. Nestala je samo naša sposobnost da ga primijetimo.

Kada smo prestali gledati zalazak sunca kao događaj? Kada smo šetnju pretvorili u brz prolazak između dvije obaveze? Kada smo počeli smatrati da je vrijeme provedeno u razmišljanju ili maštanju izgubljeno vrijeme? Kada smo miris ruže počeli smatrati pretjerano nepotrebnim? Možda se to dogodilo postepeno, gotovo neprimjetno.” Industrijska revolucija, moderni kapitalizam, kultura produktivnosti”, naprojao bi najbolji učenik na času historije. I zaista, sve su to sile koje su promijenile način na koji čovjek vidi sebe. Vrijednost se sve češće mjeri učinkom i novcem. Vrijeme se mjeri rezultatima.

U takvom svijetu snovi djeluju ni manje, ni više nego: beskorisno. Ali upravo tu leži paradoks. Sve velike stvari koje je čovjek stvorio počele su kao snovi. Gradovi, književnost, nauka, sloboda, sve je to nekada postojalo samo u mašti zanesenjaka.

Filozofija nas podsjeća da je čovjek mnogo više od biološkog bića koje radi i troši energiju. Francuski filozof Albert Camus govorio je da je najveći problem modernog čovjeka osjećaj apsurda, osjećaj da život ponekad djeluje mehanički i bez dubljeg smisla. Ali njegov odgovor na taj osjećaj nije bio očaj, nego pobuna. Pobuna u smislu svjesnog izbora da živimo punim intenzitetom, uprkos svemu. Drugim riječima, da živimo budno vođeni snom.

Možda smo upravo tu pogriješili. Dopustili smo da nam svakodnevni ritam odredi način na koji osjećamo svijet. Počeli smo vjerovati da je normalno biti stalno umoran, stalno zauzet, stalno u trci sa vremenom. Čini se kako smo izokrenuli prirodu stvari, te smo, umjesto da mi djelujemo na stvarnost, dozvolili da stvarnost oblikuje nas. Pri tome često i kao najstrašniji sud biva izrečeno: “Vrati se u realnost!”. A možda se upravo u tom paradoksu krije razlog česte otuđenosti čovjeka u svijetu koji ga je modelirao u nešto zašto nije bio stvoren.

A čovjek nikada nije bio stvoren za život u trajnoj žurbi. Ako pažljivo pogledamo djecu, vidjet ćemo nešto što odrasli često izgube. Djeca mogu satima zamišljati svjetove koji ne postoje. Mogu gledati oblake i u njima vidjeti brodove, planine ili čudna bića. Njihova mašta nije ograničena praktičnošću. Odrastanjem, međutim, učimo da takve stvari nazivamo gubljenjem vremena. Ali možda je upravo to vrijeme koje spašava našu ljudskost. Jer čovjek koji više ne sanja počinje živjeti isključivo u okvirima onoga što već postoji. On prestaje zamišljati drugačiji svijet. Prestajući ga zamišljati, prestaje i stvarati neki drugi svijet. Prestaje vjerovati da je promjena moguća. A društvo sastavljeno od ljudi koji su prestali sanjati postaje društvo koje se zadovoljava pukim opstankom.

Nije slučajno što su mnogi veliki pisci govorili o snovima kao o najdubljoj pokretačkoj snazi čovjeka. Fjodor Dostojevski je u jednom trenutku ruskog realističkog manira zapisao da čovjek ponekad više voli svoje snove, nego vlastitu stvarnost. Ta rečenica često se tumači kao kritika bijega od života. Ali možda je ona i podsjetnik da snovi predstavljaju prostor slobode koji stvarnost ponekad ne može ponuditi.

U snovima čovjek vidi ono što bi svijet mogao postati. Problem našeg vremena možda nije u tome što živimo teško. Ljudi su kroz historiju živjeli mnogo teže. Problem je što smo prestali vjerovati da život može biti više od niza obaveza.

Zaboravili smo romantiku svakodnevnice. A romantika nije sentimentalnost. Ona je sposobnost da se u običnim stvarima prepozna dubina. Da jutarnja kafa bude trenutak mira, a ne samo rutina. Da razgovor s prijateljem bude susret, a ne pauza između dva zadatka.

Romantičari su vjerovali da je svijet pun skrivenih značenja. Da priroda govori, da gradovi imaju dušu, da ljudi nose neispričane priče. Danas smo okruženi istim tim svijetom, ali ga često prolazimo bez pogleda. Možda zato što smo naučili živjeti prema kalendarima, rokovima i planovima. Ali život se, paradoksalno, događa upravo u onim trenucima koji nisu planirani. U šetnji bez cilja. U razgovoru koji traje duže nego što smo očekivali. U knjizi koja nas iznenada pogodi nekom rečenicom. U trenutku kada se nasmijemo bez posebnog razloga. To su mali trenuci u kojima se čovjek ponovo sjeti da nije mašina.

Možda povratak snovima ne zahtijeva velike revolucije. Možda počinje jednostavnim odlukama. Da ponekad hodamo sporije. Da ponekad ugasimo ekran. Da ponekad dopustimo sebi luksuz razmišljanja o stvarima koje nisu korisne. Jer upravo u tim “beskorisnim” trenucima često nastaju ideje koje mijenjaju živote. Sanjati ne znači bježati od stvarnosti. Sanjati znači vjerovati da stvarnost može biti veća i bolja, drugačija i optimalnija, nego što ona trenutno jeste.

A čovječanstvo je uvijek napredovalo upravo zahvaljujući ljudima koji su imali hrabrosti da zamisle nešto drugačije. A možda još uvijek nije kasno da ponovo naučimo sanjati. Ne grandiozne snove koji moraju promijeniti historiju, nego jednostavne snove koji mijenjaju način na koji živimo vlastiti život. San da ćemo više čitati. San da ćemo putovati. San da ćemo napisati knjigu, naučiti svirati instrument, upoznati nove ljude, stvoriti nešto svoje.

Snovi ne moraju biti veliki da bi bili važni. Dovoljno je da su naši. Jer čovjek koji sanja počinje živjeti drugačije. On vidi mogućnosti tamo gdje drugi vide granice. On primjećuje ljepotu tamo gdje drugi vide rutinu. I možda upravo takvi ljudi, ti tihi sanjari koji hodaju među nama, čuvaju ono najvažnije u ljudskoj prirodi. Sposobnost da svijet ne prihvatimo samo onakav kakav jeste, nego da ga zamišljamo onakvim kakav bi mogao biti.

I ako na kraju, ipak, bude nedostajao neki sastojak za “sanjanje”, probajte dodati zrno svoje “hrabrosti” da radite na ostvarenju svojih snova. Možda je upravo u tome početak svake promjene. I možda ćemo tada, kao što smo jednom davno zaboravili kako sanjati, to ponovno naučiti.

U historiji filma postoje, ili su barem postojali, filmovi koji, kao da nisu jasno željeli da ih u potpunosti razumijemo. Koketirajući sa složenim literarnim izričajima XX stoljeća, tražeći artističku zaštitu i kredibilitet, kao da su svjesno prepuštali da dobar dio onoga što nose, prosto osjećamo. Ali ne da osjećamo razumom, već srcem i emocijom kao ključnim, a danas često i zaboravljenim umjetničkim receptorom. “La prima notte di quiete”, stvoren pod režijskim okom Valerija Zurlinija 1972. godine, pripada toj rijetkoj, danas gotovo izumrloj vrsti kinematografije koja ne traži matematičko-logičko, pa i političko-sociološko objašnjenje, već prosto ljudsko i jednostavno, a u svojoj jednostavnosti i jedinstveno, prisustvo. To je film koji se ne gleda sa distance, nego se polako uvlači pod kožu gledatelja, tiho, nenametljivo, gotovo stidljivo, ostajući prisutan tu, u njemu, dugo nakon posljednjeg kadra. Tako on, kao istinski plod umjetnosti, ostaje i postaje dio nas samih. Isto tako, ovo nije prosto film radnje, iako posjeduje bogatu fabularnu osnovu, nego svojevrsni film stanja, karakterističan za kasni evropski modernizam, nastao kao posljedica filmova novog vala, ali se pri tome ne uklapajući u njegove osnovne konture. On tako, postaje niska među kreacijama velikih imena, poput onih koje su potpisivali Antonini, Bergman, Visconti, te rani Bertolucci. Žanrovski dramski proizvod svakako je obogaćen naslagama egzistencijalizma, psihološke drame, te melanholične ljubavne drame, postajući pri tome film intime sa tihim notama psihološkog art-filma.

Već sam naslov koji bi u prevodu značio doslovno “Prva noć tišine” ili u pojedinim hrvatskim slobodnim prevodima “Prva spokojna noć”, uspostavlja temeljni ton filma. Tišina kao da se poigrava sa nama u svojoj pojavnosti, ukazujući kako ona nije tek odsustvo zvuka, nego unutarnje stanje duha čovjeka, uveliko izgubljenog i pomalo neprilagođenog društvenoj stvarnosti savremenog doba, pri čemu se dozvoljava nemali upliv egzistencijalističkih tonaliteta. Pri tome on i najavljuje tešku popratnu temu koja lebdi nad pitanjem stvarne i istinske “prve noći tišine”. Noći kada se ne živi. Noći kada se ne sanja.

Dijaloški razabran scenario pridonosi takvom duhu. Likovi govore malo. Rečenice su kratke. Pogledi i geste dugi i mazno razvučeni. Pri tome, oni ne naglašavaju dramu i isčekivanje u zapadno filmskom maniru, već upravo prazninu ljudske egzistencije. Kao da je režiser istinski uspio izmamiti najveću ljubav tadašnjih literarnih autora, te praznine između riječi, ponekad učiniti težim i značajnijim od samih dijaloga koji tradicionalno nose filmsku radnju. Za film, ovo je bio nemali zadatak. Zurlini, tako, režira tišinu s rijetkom preciznošću. Kamera se zadržava na licima, na hodnicima, na praznim učionicama, na zimskom pejzažu talijanskog Riminija koji izgleda kao da je izbrisan ili barem odvojen od stvarnog života. Prostor, tako, više nije pozadina, prostor postaje sam produžetak unutarnjeg svijeta likova, koji se uklapa u njihovu nutrinu, a što režijski pristup čini opravdanim i uspješnim. Tišina u ovom filmu nije puki mir, već praznina sa stalnim predosjećajem gubitka koji treba uslijediti i koji se nejasno naglašava u kreiranoj atmosferi.

Alain Delon, kao Daniele Dominici, igra možda jednu od svojih najtiših, ali i najpotresnijih uloga karijere. On nije harizmatični junak na kakvog smo navikli u drugim njegovim radovima, niti moralni autoritet kakav bi se očekivao od profesije prosvjetnog radnika, kakvog utjelovljuje. On je profesor književnosti koji više vjeruje idealima u knjigama, nego li ljudima. One mu pružaju utočište i povjerenje koje je u ljudima izgubio. Delon, tako, igra srednjovječnog čovjeka koji se doslovno, sklanja od života. Njegova inteligencija nije oružje, nego teret i pretežak štit koji mu otežava borbu sa životom. Njegova distanca nije prosta hladnoća, nego društveni strah od cilja, poente života i uspjeha kao takvog. Zurlini ga ne prikazuje, ni kao tragičnog heroja, nego kao čovjeka koji je predugo ostao sam sa sobom, utopljen u svoje misli, ideje i dileme iz kojih se sam ne zna izvuči, niti to više pokušava. Delonovo lice, već obilježeno vremenom, postaje mapa unutarnjih poraza koje film nikada eksplicitno ne objašnjava, ali ih jasno naslučuje. Ljubavni krah, gubitak najdražih, alkoholizam, kockanje i prosta – besciljnost, očituju se kao (samo)kazna pogrešnih životnih odluka. I baš u tome je njegova snaga: ne znamo sve, ali osjećamo dovoljno da uplovljujemo i razumijemo glavnog lika.

Odnos između Dominicija i njegove učenice Vanine, ipak, nije konstruiran kao skandal u modernom maniru, ni kao moralna društvena provokacija. Pri tome, on gubi svoju karnevalsku i društvenu funkciju, a oblači onu egzistencijalističku, pojedinačnu, humanu, konačno, ljudsku. Zurlini ga tretira kao susret dvoje složenih, ali usamljenih bića, a ne kao jednostavan društveni problem. Njihova ljubav nema budućnost i film to ne skriva. Ali ona ima intenzitet. Ona je kratka, krhka, gotovo nestvarna, kao da se dešava između dva daha. Nema velikih ispada emocija, nema melodrame. Ima pogleda, dodira, šutnje i nesigurnih koraka. Svega onoga što istina ljudska ljubav i jeste, kada se sa nje skine postmoderni glamur i ranija, pomalo klišeizirana romantika. Ovo je ljubav kakva gotovo da se više ne snima na platnu, jer današnji filmovi, pjesme, pa i ljubavi koje se na njih ugledaju, prečesto traže objašnjenja, razloge, popularnu psihologiju. Zurlini nudi nešto rjeđe i danas gotovo nepostojano, pomalo evolucijski naturalizirano, a to je ljubav kao nužnost, a ne kao izbor. Ipak, složenost Vanininog karaktera se ne otkriva u početku filma, već u raspletu. Njena teška prošlost, zlostavljanje, nemoralne prisile, te zapostavljenost i usamljenost, ostavljaju dubok trag na Dominicija, koji, pošto se očito zaljubljuje, nastoji ne izgubiti još jednu ljubav svog života, uvlačeći se polagano u, ispostavit će se, nesavladiv koloplet porodične drame svoje učenice.

Kamera u “La prima notte di quiete” nikada ne nameće konačni stav. Ona ne optužuje, ne opravdava, ne komentariše i ne upučuje. Ona prisustvuje i plovi kroz kadrove. Gotovo kao da gledatelja smješta u prostoriju, poput nijemog svjedoka. Kad gleda Delona, gleda ga s distance koja poštuje njegovu tajnu. Kad prati Vaninu, ne erotizira je. Kompozicija kadra često izolira likove unutar prostora, kroz vrata, prozore, hodnike, kao da su stalno odvojeni od svijeta, čak i kad su među ljudima. Svjetlo je prigušeno, boje hladne, ali nikada agresivne. Sve je u službi jednog osjećaja melanholične nježnosti.

U svojoj suštini, “La prima notte di quiete” je film o ljudima koji su zakasnili. To je film o muškarcu koji više ne zna kako da voli i djevojci koja još to nije istinski naučila. Oba lika su duboka i ulaze u sam film umorno i izgubljeno, dok se istinska dubina njihovih trauma otkriva polagano. Zurlini, ipak, ne nudi konačna rješenja. On jednostavno zatvara priču tragedijom na jednoj strani, ali i optimizmom na drugoj. Iz bezizlazne situacije ljubavnog trougla, uplitom sudbine, on otvara vrata za novi početak. Profesor, konačno, uspjeva da izvrši i svoj stručni zadatak, da pouči svoju učenicu važnosti i značaju ljubavi, optimizma i nade u život, dok i sam gubi bitku sa takvom. Završetak filma ostavlja gledatelja samog s osjećajem da je prisustvovao nečemu istinitom, ali neuhvatljivom. Delon, posljednji put ranjiv, nakon što je pokazao emocije i oslobodio suštinu svoje literarne i stvarne ljubavi, dajući Vanini život i smisao životu, u slučajnoj tragediji koja se javlja kao “deus ex machine”, gubi svoj vlastiti.

Ako postoji jedna ključna vrijednost ovog filma, onda je to činjenica da dopušta Alainu Delonu da bude ranjiv bez otvorene patetike. Ovo nije Delon koji pobjeđuje, zavodi ili dominira. Ovo je Delon koji gubi u nepobjedivoj borbi. Koji ne traži sažaljenje, ali ga izaziva. Ovo je, istovremeno, i duboka priča o dvoje ljudi koji se pronalaze u svojoj izgubljenosti i daju nadu životu koji ih je toliko puta prevario, ponizio, slomio i razočarao. U tom smislu, “La prima notte di quiete”, kao film egzistencijalne drame, sa uplivima poetskog realizma, djeluje terapijski, kao tiha elegija, ne samo za jednog čovjeka, nego za jedan cijeli način snimanja filmova, za jednu ideju ljubavi i emocije kakve danas nestaju i kao sve čega je malo, postaju vredniji od svega što smo od ljubavi sačuvali do danas.

Foto: Kadar iz filma “La prima notte di quiete”

U svakom vremenu postoji trenutak kada društvo, umorno od promjena i nesigurnosti, odluči da se zaštiti, i to ne od laži, već paradoksalno, od istine. Tada pojedinac koji govori istinu postaje problem za kolektiv, a ne rješenje. Istina u tom nizu postaje suvišna. To je onaj trenutak kada moral i ideja istine postaju predmetom rasprave, a ne početni temelj znanja koje bi gradilo to društvo.

Henrik Ibsen, jedan od najvećih autora svih vremena i simbol norveške književnosti s kraja XIX stoljeća, u svom djelu “En folkefiende” ili “Neprijatelj naroda” pokazao je kako se zajednica, vođena strahom od gubitka komfora i interesa, okreće protiv čovjeka koji pokušava spasiti ono što je sveto, zdravlje, istinu, dostojanstvo. Ipak, tom kolektivnom represivnom stavu ne sliči ni kopernikansko svepostojano neznanje ili religijski konzervatizam, niti je to suštinska soktratistička moralna dilema. Ibsen sada istinu, kao najviši ideal nauke i društvene dobrobiti suprotstavlja, ne neznanju, niti moralu, već prostom, kalkulantskom oportunizmu grupe.

Više od stoljeća kasnije, ništa se nije promijenilo. Umjesto banja, danas imamo institucije, mreže i projekte. Umjesto upravnika koji skrivaju zagađenje, imamo sisteme koji prikrivaju nepravdu, korupciju, neznanje i nesposobnost. I opet, svako ko pokuša reći nešto suprotno od zvanične verzije postaje proglašen za – neprijatelja naroda.

U današnjem društvu, moral i etika više nisu unutrašnji osjećaj odgovornosti, nego instrument kolektivne samoodbrane (čitati: samoobmane) interesa tog kolektiva, a koji je uvijek satkan od interesa pojedinaca. Kada neko progovori protiv korupcije, nepravde, zloupotrebe ili licemjerja, pitanje više nije: “Je li on u pravu?”, nego: “Kome to smeta?” Tako se formira nepisani zakon prešutnog mira koji zajednicu drži u asertivnosti. I dok se čuvamo konflikta, odričemo se istine, pristajući da živimo u laži do te mjere da i sami vjerujemo u nju.

Društvo se voli predstavljati kao čuvar zajedničkih vrijednosti, ali prečesto upravo ono guši one koji ih brane, intelektualce, pojedince, stvaraoce. Demokratija postaje oružje većine koja ima interese. Kolektiv se lako ujedini protiv pojedinca koji remeti takav red, jer ga doživljava kao prijetnju stabilnosti. To, ipak, nije nikakva moralna ili zla namjera usmjerena prema njemu, nego strah od promjene, od odgovornosti, od istine koja bi natjerala sve da pogledamo u ogledalo.

U takvom ambijentu, etika se pretvara u koreografiju pristojnosti, demokratija u skup interesa, a svi se klanjaju istim riječima u koje, niti racionalno vjeruju, niti su uvjereni da su nesitina, ali su dovoljno daleke da ih ocjenjuju kao prijetnju.

Moral tako postaje društvena poza, a ne unutrašnja snaga. I dok se kolektiv samozadovoljno tapša po ramenu, pojedinci poput Ibsenovog doktora Thomasa Stockmanna bivaju izopćeni, ne zato što su pogriješili, nego zato što su se usudili reći da car nema ruho, da je nešto očigledna prevara, toliko očigledna da je niko ne želi vidjeti. Tako ibsenovski paradoks promovira ideju da problem nije što nemamo uočenu istinu, već što je istina postala nepristojna.

Zato možda i danas, više nego ikada, vrijedi Ibsenova rečenica: „Najjači čovjek na svijetu je onaj koji stoji najviše sam.“

U vremenu kada kolektiv lako proglašava neprijatelje, snaga pojedinca mjeri se sposobnošću da zadrži svoj kompas dok svi oko njega mijenjaju smjer. Ibsen tako do temelja ogoljuje i znanje, obrazovanje i nauku kao stub društva jer dokazuje da i protiv akademskog znanja, titule i naučnog autoriteta može da ustane kolektiv koji odluči da je takvo znanje, premda istinito, formalno i utemeljeno, prijetnja za njegovo izrastanje. Tako sila postaje pravilo, demokratija mehanizam, a istina stečena znanjem, tek usud koji graniči sa izdajom. Jer svako društvo ima svoje „banje“ koje ne želi zatvoriti, i svoje doktore Stockmanne koje bi najradije utišalo. Pitanje je samo da li danas, stoljeće i pol nakon Ibsenovog djela, imamo hrabrosti da ih saslušamo ili su Ibsenova djela i danas aktualnija, možda i kao nikada do sada, u potrazi za nekim novim – Neprijateljem naroda!?

“Moderato Cantabile” je upravo takav primjer. Pjesma koja zahtijeva aktivnog slušaoca, pjesma koja ne nudi instant zadovoljstvo u šlagerskim “hit-motivima” i šablonskim romantičnim linijama, koja pri tome nije ni hvalospjev. Ona polahko, kroz sliku i ton, otvara prostor za refleksiju čovjeka o sebi samom i svijetu oko sebe koji nije tek politički definirani prostor, nego čisti emotivni univerzum kakav je Arsen nudio i razumijevao.

Legendarna pjesma „Moderato Cantabile“ Arsena Dedića, jedna je od onih kompozicija koja je za vijek promijenila muzičku scenu jedne države i društva. Ipak, zanimljivo je da je, iako danas smatrana klasičnim remek-djelom, tada, 60-ih godina XX stoljeća, bila odbijena na svim festivalima zabavne muzike u Jugoslaviji.

Na prvi pogled, ona nije bila politički subverzivna, nije vrijeđala vlast, nije bila „opasna“ ni na jedan poseban, jasan i direktan način. Izuzev činjenice da je pozivala na misao, um, mobilizaciju intelekta i vlastiti stav o društvu u kojem nastaje i koje posmatra. Za slučajnog slušatelja, bila je to pjesma koja je tražila da se istinski čuje, osjeti i tumači, što je, u svojoj suštini i naravi, bilo previše za kulturne festivale koji su, u duhu ideologije režima, tražili masovnu zabavu i načelno, jednostavnu estetiku.

Arsen Dedić, nešto ranije otpušten sa radija zbog svoje objavljene poezije koju je kritika prepoznala kao ” isuviše religioznu”, inspiraciju za svoju kompoziciju pronašao je, ni manje, ni više, nego u evropskom ozračju, u francuskom filmu Moderato Cantabile, autora Petera Brooka, a muziku je oplemenio temom iz klasične sonatine Antonija Diabellija. Bio je to spoj vrhunske evropske estetike, uvijen i ponuđen režimu koji je do tada snažno odbijao prepustiti se kulturnim tekovinama zapada, mada su takve tekovine prirodno, probijale u njega.

Problem je bio, shodno vremenu, više tekstualan, nego li muzikološki. Tekst pjesme je, načelno gledano, introspektivan i poetičan. U njemu je prisutna tjeskoba, prolaznost vremena i lirika svakodnevnog života, daleko od optimističnih refrena koji su dominirali tadašnjim festivalima. Da bude gore, pjesma je u svom refrenu, uz snažnu orkestralnu pratnju pozivala na bunt. Ne društveni koliko lični. Ne kolektivni, koliko individualni. Ne racionalni, koliko emotivni: “Neka svi mržnjom isprate nas/ ali draga, život čeka, sada je čas!/ Čitav svijet bit će tvoj novi dom,/ neka kažu: Avantura je to!”

Festivali zabavne muzike u socijalističkoj Jugoslaviji imali su, zapravo, vrlo jasnu funkciju, a to je da budu instrument masovne kulturne norme, kao alat široke kulturne politike režima. Pjesme su, u jasnom komunističkom maniru laganog i pitkog socrealizma, morale biti vedre, jednostavne, direktne i što je najvažnije „pozitivne“. Čak i kada su tematizirale unutarnje emotivne sfere, one nisu smjele ulaziti u duboke osjećaje, već ostajati na jasnoj površini. Sve što je odstupalo od tog pravila, bilo zbog melanholije, simbolike ili intelektualne zahtjevnosti, kritičkog odnosa prema stvarnosti, nailazilo je na zid odbijanja. “Moderato Cantabile” je upravo takav primjer. Pjesma koja zahtijeva aktivnog slušaoca, pjesma koja ne nudi instant zadovoljstvo u šlagerskim “hit-motivima” i šablonskim romantičnim linijama, koja pri tome nije ni hvalospjev, nego polako, kroz sliku i ton, ona otvara prostor za refleksiju čovjeka o sebi samom i svijetu oko sebe koji nije tek politički definirani prostor, nego čisti emotivni univerzum kakav je Arsen nudio i razumijevao.

Odbijanje te pjesme iz današnje perspektive, otkriva kako politički sistem može oblikovati kulturni ukus, ne uvijek otvoreno, ne uvijek ideološki u strogo političkom smislu, već kroz kontrolu estetskih normi i očekivanja publike koja su, generalno gledano, formirana strukturalno i „odozgo“, a nikako organski „odozdo“. Francuska šansona, vrhunska i napredna muzička vrsta, imala je tu karakteristiku snažne introspekcije u kritički nastrojenom liberalnom društvu, a Arsenova “Moderato Cantabile”, samo tu nesreću da je bila jedna od prvih muzičkih kompozicija koje su se ugledale na šansonu. Prema nekim teoretičarima muzike i historičara umjetnosti, danas se smatra da je upravo ta pjesma bila prva prava jugoslavenska šansona.

Mlade talente kao što je Dedić, a kasnije Hegedušić ili Špisić, režim je prepoznavao kao potencijal, ali njihove sofisticirane i „elitne“ radove, posebno u početku, nije želio prihvatiti u javni prostor festivala, zbog čega će se i konačno, gotovo u tajnosti, osnovati Studio 64., mjesto okupljališta budućih šansonjera i outsidera tadašnje, društevno prihvatljive muzike.

Ipak, čini se kako istinska umjetnost ne poznaje trajne granice. Dedić je pjesmu „privatno“ lansirao, kroz neke umjetničke veze i poznanstva kada je za to bio trenutak, a publika ju je otkrila i prepoznala njen kvalitet. Režim je slabio i popuštao svoje stroge socrealistične norme pod navalama kulturnih ideja koja su reformirala društvenu stvarnost.

Danas je “Moderato Cantabile” klasik o kojem se govori s poštovanjem, dokaz da umjetnički izražaj, bez obzira na sistemske prepreke, može preživjeti i postati bezvremen i ostaviti dubok trag u kulturnoj historiji. Šansona je hrabro potakla ideje intelektualnog odnosa prema društvu i umjetnosti, te pozvala ljude i umjetnike da se uključe, ne samo u hvaljenje sistema, nego i njegovu konstruktivnu kritiku kao osnovnu pretpostavku njegove dalje izgradnje. Prema nekima, ono što je u Jugoslaviji započela šansona, individualizam, refleksiju i zapadnu orijentaciju muzičkog izričaja, kasnije će nastaviti rockenroll, kojem je šansona, u zanimljivom nizu, otvorila put do srca svih onih koji su imali drugačiji pogled na muziku od usko političkog pozitivizma.

Tako se čini da kulturni sistemi, bilo ideološki ili institucionalni, često favoriziju uniformnost i sigurnost, dok umjetnost koja propituje, osjeća i intelektualno angažuje, često ostaje na margini, sve dok publika i društvo nisu spremni za nju. Ipak, ta odluka o spremnosti nikada ne dolazi „odozgo“, već organski izrasta iz kritički nastrojenog društva. “Moderato Cantabile” je upravo pjesma koja je, kroz tu marginu, postala vječna. Na kraju, Dedić nas podsjeća da umjetnost nije samo zabava i aplauz oduševljenoj hvalospjevci, prepunoj kitnjastog šunda, umjetnost je otpor prema normama, introspekcija i dugoročna vrijednost podređena ideji humanosti, čak i kada sistem pokušava da je guši. U toj svijesti leži i moć umjetnosti i kulture koja, poput djevojke u Arsenovoj pjesmi, mora biti spremna i obećati kako: “Nikad žaliti nećeš,/ svoje stvari, ime, ni grad./ I u tamnoj sobi hotela,/ bit ćeš slobodna sad!”

Izvod iz predgovora knjige “Mrvljenje mraka; izbor iz crtica, sjećanja, bilješki”

Toliko sam puta ukazao na to kako je autorovo pojavljivanje, pa i govorenje u trenucima kada se slavi rađanje djela, nepotrebno, marginalno, konačno, pomalo i besmisleno u momentima kada njegovo djelo napušta njega samog i odlazi u svijet. Iz njegove intime postaje javno. I naravno, neke od tih stvari koje autor rodi svakako, ostanu vezane uz njega, njegov lik, dok velika većina, možda i onih najuspješnijih umjetničkih zanosa, ipak, ostane slobodna, poput djela koje nije napravio niko toliko važan da bi se vezao i pamtio uz njih. To se dešava onima i onda kada samo djelo koje je stvoreno, postaje veće od autora koji ga je stvorio. Pa zar to nije san i želja svakog autora?

Danas, ipak, imam potrebu napisati nekoliko riječi. Djelomično je za to razlog iskrena molba izdavača čiji sam vjerni poklonik i sluga, a djelomično i iz straha i potrebe da sve ono što je ovdje rečeno, pomenuto ili dodirnuto, opravdam sebi i svijetu, usljed činjenice kako ni sam nisam pisao niti objavljivao nešto slično u svojoj dosadašnjoj karijeri. Strah autora i nesigurnost u vlastite zapise koje sam prikupljao prethodnih mjeseci, rezultirat će sa nekoliko redova, a možda i stranica, samorefleksije na sve ono što je prikupljeno za ovo izdanje.

“Mrvljenje mraka” nastajalo je polako, nenametljivo, kako to već i biva s mislima koje se ne pišu da bi bile knjiga. Mnoge su ove rečenice, stihovi zabilježene na rubovima rokovnika, na poleđinama računa, na zgužvanim papirićima koje sam godinama vadio iz džepova, tramvajskim kartama koje sam sačuvao i nisam ih pospremio na mjesto koje je za njih bilo namjenjeno odmah po izlasku iz vozila. Neke su ukucane na brzinu u mobitelu u ponoćne sate. Neke sam šapnuo sam sebi u mraku, da ih ne zaboravim do jutra – i naravno, zaboravio sam ih. Ove koje su ostale, skupile su se u jednoj vrsti, rekao bih, unutarnje hronike. Ne o svijetu u kojem sam živio, koliko o meni u tom svijetu.

Deset godina nije mali broj kad ga staviš uz riječi kao što su stvaranje, pisanje, pokušaj, nastojanje… Deset godina upornog bilježenja i nijednog sigurnog odgovora. U ono što sam bio siguran, objavio sam. Portali, intervjui, riječi, eseji, pjesme… U svaku od njih sam bio tek toliko siguran da bi bile objavljene. U ove koje iznosim u nastavku, nikada nisam bio, niti siguran da ih želim podijeliti sa svijetom, niti da je to pametno učiniti… Pisao sam toliko puta, ne da bih nešto objasnio, već da bih nešto izdržao, jednostavno i ljudski. Sve što ćete naći u ovim poglavljima, a zapravo bih radije rekao – u ovim fragmentima koje sam prikupljao poput historičara po sobi, po zaleđenim ivicama misli — pisano je iz potrebe da se ostane budan. Da se ne utone u ravnodušnost. Bili su to trenuci slabosti. Na sastancima, sjednicama, prilikom donošenja velikih odluka i malih želja. Prilikom prve jutarnje kafe i prihvatanja izvještaja, glasanja, odlučivanja. Prilikom pisanja molbi institucijama i odbijenica o kojima su odlučivali „umoljeni“. Dok sam bio pisar i autor, vođa i vođeni…

Ne sjećam se tačno kada sam počeo s ovim zapisima. Možda je to bio neki običan dan, bez posebne važnosti, možda je padao snijeg ili je bilo vruće ljeto, ali znam da sam sigurno osjećao potrebu da zabilježim ono što se inače prešuti. Male istine, kratke boli, sumnje koje dolaze u tišini. I sve sam to bilježio nesistematski, nedisciplinovano, ponekad danima ništa, ponekad deset rečenica u jednom dahu. Na poleđini slika, kalendarima, knjigama koje sam čitao…

Kada danas gledam unazad, kroz te zabilješke, vidim jednog čovjeka koji se mijenjao, ali nikada drastično, više kao voda koja polako urezuje kamen, odlučujući o svom sudbonosnom putu.  Svaka zabilježena misao bila je pokušaj da nesvjesno uhvatim oblik tog mijenjanja. Neke misli su oštre, neke nježne, neke se proturječe jedna drugoj. Ali sve su moje. Nisu tu da ih neko prihvati, da ih neko ocijeni, procijeni, primijeni ili odbaci, nego da ih neko možda prepozna u svom življenju na ovom svijetu.

Knjiga je podijeljena u poglavlja, ali ni ta poglavlja ne treba shvatiti doslovno. Ona su više tematske ladice u koje sam poredao riječi koje se nisu dale do kraja izgovoriti. Nazivi poglavlja više su tragovi, nego naslovi. Ipak, možda će baš ti tragovi nekoga odvesti do vlastite tišine. Moram priznati da sam to „redanje“ misli radio više nalik historičaru, nego li pjesniku, gotovo hladno redajući ono što sam godinama pisao u plaču, šutnji, zebnji, nostalgiji, iščekivanju, uz tek sitnije redakcije, revizije, odabire… Moram priznati da sam neke od tih bilješki i sam sačuvao za sebe, posebno one koje su mi se činile kao dobra osnova za djela koja će se možda, bude li sudbine, tek roditi iza ovog koje danas objavljujemo.

Ono što me najviše iznenađuje kad čitam unazad jeste koliko je mraka bilo u svemu. Mrak kao neminovnost, ali i kao prostor u kojem se misli rađaju. Nikada nisam bio svjesniji činjenice koliko je tuga plodonosno mjesto stvaranja. Poput luga kojim se posije njiva, ne bi li bolje rodila do naredne godine. Kao gusti pokrivač pod kojim tinjaju rečenice, misli, želje, ambicije i strahovi. Zato i naslov — “Mrvljenje mraka”. Ne lomljenje, ne osvjetljavanje, ne izgon, nego mrvljenje. Polako, strpljivo, godinama. Prstima i mislima. O samom naslovu, neću mnogo govoriti, o njemu će reći kritika, čitatelji. Ali ono što ja želim reći jeste da je to mrvljenje i upravo u tom mraku, bilo povod za sve one misli ovdje iznesene. Istovremeno, čini mi se, da je to mrvljenje bilo i jasno i besmisleno utoliko koliko i trajno i uspješno, intimno i javno… Dok pišem ovo, sjetim se stihova velikog Dedića koji je jednom zapisao: „Rješavali su uvijek drugi, iz važnijih zvanja. A mi smo, čini mi se bili, tek bilješka tog stanja.“ Možda se u tim stihovima, najiskrenije ocrtavaju i kontekst i priroda, pa i smisao ovih bilješki koje iznosim u nizu. Ideji i nadi da sam, poput hroničara jedne lične slave i tragedije, uspio uloviti ponešto za nekoga, a najviše za vrijeme u kojem sam živio, stvarao i sanjao. O onome što sam živio, piše u tinti. O onome što sam sanjao, možda najbolje piše između redova.

Pišem ove riječi sada, u trenutku koji je simboličan, jer se navršava tačno deset godina otkako sam počeo pisati. Odnosno, od kada sam objavio prvo djelo. A istovremeno, kao da nisam ni počeo. Sve je ovo i početak i nastavak. Knjiga nije rezultat, ona je otisak puta. Ne pokušava da nešto sažme ili zaključi. Ona se ne zatvara, ona se razilazi. I možda na kraju, ostavi više pitanja nego li da odgovora. A konačno, nije li to najdivnija ljepota umjetnosti nad naukom? Što umjetnost ima pravo da samo otvori prava pitanja, bez potrebe da na njih sama odgovori. Ako sam nešto naučio u ovih deset godina zapisivanja, onda je to ovo: najtiše misli su najtvrdokornije. One te ne napuštaju, one se vraćaju. I baš zbog njih sam pisao. Zapisivao da bih ih – otpisao. Nisam uspjevao.

Ako ova knjiga nađe svoje mjesto kod nekoga drugog, ako bar jedna rečenica premosti tišinu između dva čovjeka — to će biti dovoljno. Sve drugo je šutnja koju sam prihvatio kao suputnika. Zato, ako već uzimate ovu knjigu u ruke, nemojte je čitati kao cjelinu. Nemojte je čitati od početka do kraja. Otvorite je nasumično. Tako je i pisana. Tako je i sastavljana. Podvucite one smislene riječi, prekrižite, dopišite i razgovarajte o tome… Sa njom. Sa drugima. Kao da razgovarate s nekim koga dugo poznajete, ali ne znate šta će vam tačno reći. Ponekad vam neće reći ništa. I to je u redu. Ovo nije knjiga koja odgovara. Ovo je knjiga koja sluša. U tišini.

Da je danas legendarni kralj Artur živ, vjerovatno bi, za razliku od Sir Kaya, i dalje vjerovao u magiju u svijetu iz kojeg je ona protjerana i zaboravljena, svrstana na smetljište historije, među sve druge laži, zablude i grijehe čovječanstva. A sigurno bi ta vjera hrabrog i u mnogome prizemnog kralja dolazila, kao i stoljećima prije, od jednostavnih priča i druženja sa jednim – Čarobnjakom. Tu čaroliju koja je preživjela stoljeća i danas je priznajemo i poštujemo zove se nešto drugačije, ali su njene posljedice slične, kao i pretpostavke za njeno stvaranje. Potrebno je malo znanja, talenta, prave “čarobne” riječi, čisto srce i jedan – Merlin.

Ovaj čarobnjak mehkog srca, čiji stihovi već decenijama oblikuju emotivni pejzaž artističkog Balkana, publici je poklonio pjesmu “Muškarci” — baladu koja odiše jednostavnošću, a u svojoj srži skriva duboku i bolnu refleksiju o ljubavi, razočaranju i ljudskoj prirodi. U sebi, ona sjedinjuje univerzalne snove ljudske rase, umotane u refleksivni prah bosanske duše. Njenih stoljetnih mudrosti, koje se ovime i svečano uklapaju u pejsaž ljudske civilizacije, baštine i vremena.

Ova pjesma, ispletena iz tkanina nostalgičnog sanjarenja i gorke stvarnosti, postaje još jedan dokaz da Merlin, i nakon decenija karijere, nije izgubio sposobnost da osluškuje puls naše intime. “Muškarci” su pjesma koja se hrabro suočava s jednim od najstarijih, konačno, iskonskih emotivnih dimenzija i osnovnog sukoba koji se javio u srcu onog trenutka kada je čovjek prestao biti – životinja i počeo osjećati, protkan dilemom i idealima koje gajimo o ljubavi. U Merlinovom prepoznatljivom glasu, čistom i umornom, ali dostojanstveno toplom, osjeća se teret godina i neuspjelih snova, a tek tekst razotkriva čovjeka koji nije izgubio vjeru u život.

Već prvi stihovi nose pečat te prepoznatljive melanholije: “Ne mrzi me ako poslije svega ovoga / Ostanem jak, za nevolju / Kažu, kakva škola, takav joj i đak / A ja sam izabrao najbolju.” Ovdje Merlin suptilno otkriva univerzalnu ljudsku težnju za pravdom i dobrotom — vjerovanje da će dobro kad-tad biti nagrađeno. Ali, svijet o kojem on pjeva nije bajka, nego stvarnost u kojoj pravila nisu jasna, a nagrade, iznad svega, nisu zagarantovane. Uz tihi oreol vjere i nade, on ne želi poletjeti putovima savremenosti i ispraznosti, već se vraća u svoje dvorove plemenitog konzervatizma i duboke vjere u iskrenost i istinu ljubavi.

Merlin u refrenu izlazi iz svoje uloge muškarca koju je do tada i lično gradio u pjesmi i zauzima meta-poziciju sveznajučeg pjesnika. On nosi jednostavnu, ali snažnu poentu: muškarci su, bez obzira na društvene maske, u suštini jednostavni. “Džentlmeni ili prostaci”, blagi ili agresivni — sve njihove osobine stanu u nekoliko riječi, sve njihove slabosti i vrline su drušveno prepoznatljive, klasifikovane, gotovo prozirne, potpuno i naivno – ljudske. Ali žena? Tu, kaže Merlin, riječima nestaje moći, zazivajući čestu rečenicu bosanskih mahala: “A što žena može biti / To vam opisati ne mogu.” Pri tome,važno je imati na umu da ova rečenica nije optužba, nego priznanje nemoći pred kompleksnošću ženske prirode, kojoj se pjesnik, unatoč svemu što se da pretpostaviti iz inercije stihova, ipak i konačno – divi, pred paradoksima koje žene nose kroz život, ljubav, prihvatljivu manipulaciju. Dok muškarci, čak i kad griješe, ostaju na tragovima jasnoće i prostosti, žene su predstavljene kao bića koja istovremeno zavode, ruše i grade, stvaraju iluzije i razaraju očekivanja. Žene se tako vraćaju u svoju arhetipsku ulogu graditelja života, stvaranja života, ali istovrmeno i vlasnika moći življenja i rađanja, kojoj se pjesnik divi i strepi do te mjere da njegovo oružje – riječi, ostaju neupotrebljene. On nema teških riječi, on nema oružja, on ostaje posmatrač u tugovanju i divljenju.

Autor ovdje ne upada u zamku seksizma, niti banalne podjele svijeta na ono “muško” i “žensko”. Naprotiv, njegovi stihovi su izjava o ranjivosti i zbunjenosti pred stvarnošću emotivnih odnosa, koji su kategorija stvarnosti. Ova pjesma, možda više nego bilo koja u njegovom kasnijem opusu, suočava romantiku sa zidom sirove zbilje, s istinom da ljubav često nije dovoljno jaka da premosti provalije karaktera, očekivanja i razlika. Isto tako, ona uočava plemenitu snagu koja je se krije iza žene kao literarnog fenomena.

“Ne mrzi me ako poslije svega ovoga / Postanem grub, mogu to i ja / Jer ne može se u par koraka / Preskočiti provalija.” Ovaj dio pjesme otkriva važnu životnu lekciju — nije svaka promjena prirodna. Kad ljubav ne uspije, ostaje borba za samoodržanje, a grubost postaje štit, ne oružje. Nadalje, ovi stihovi gotovo kao da kreću u određenu kompeticiji, on pokušava biti grub jer “to i on može”, očito primjećujući cikličnost u ironiji da je grubost ono što se voli ili ono što se dobiva kada se – ne voli! On gotovo da sam sebe ohrabruje kada piše kako može postati nešto što on iskonski i po prirodi nije.

Merlin nas tako vodi kroz emotivni pejzaž modernog čovjeka koji pokušava ostati vjeran sebi, iako ga život neprestano iskušava i tjera da bude nešto drugo. Svaki stih nosi teret razočaranja, ali i tihe, skoro stoičke ponosne odbrane u vjeri za život. Nije to samo puki fizički opstanak, nego duhovno preživljavanje u svijetu gdje ljubav može biti otrov, a ne lijek, dok se ne ubere onaj pravi cvijet.

Ipak, on se konačno i razračunava sa svojom dilemom u posljednjim stihovima kada kazuje kako: “To nije ljubav / To je mit!”, ukazujući tako da norme, manipulacije, laži i pojavnost nisu ljubav, kao što ljubav ne podliježe formulama, pravilima ponašanja, onoga “šta se smije”, a “šta ne”, ona ne poznaje ljudske mjere, količinu, vrijeme, daljinu, jer ona je ljubav, a ne – mit! Ona je viša od onoga što su ljudi spremni stvoriti da bi objasnili svijet, kao što su to nekada davno činili – mitovima…

“Muškarci” je pjesma koja će sigurno izazvati različite reakcije i možda predstavlja najosjetljiviji literarni prostor novog albuma. Neki će je doživjeti kao surovo realan portret emotivne stvarnosti, dok će drugi prepoznati i dozu ironije u čarobnjakovim stihovima. Ono što je sigurno – Merlin je, nakon mnogo puta, ponovno uspio stvoriti komad muzike i stiha koji nadilazi žanrove, generacije, a potpisnik ovih redova usudio bi se dodati i – civilizacije. U vremenu kada se emocije često svode na površne opise i banalne statuse, Čarobnjak Merlin nas podsjeća na težinu ljubavi, na nesavršenost ljudi, i na to da niko, pa ni on, nema odgovore na vječna pitanja srca koja se trebaju tražiti u nadi, vjeri i ljubavi, ne pristajući na šablone koji se danas nude kao mjerila “tačnosti”, “dovoljnosti”, “prolaznosti”. “Muškarci” su tako i više od pjesme — oni su zrcalo života, podsjetnik da ni romantika, kao ni stvarnost, ne funkcionišu po pravilima koje bismo željeli, ali opet postaju i ostaju stvaraoci romantične dinamika svijeta koja, ipak, dolazi od muškaraca. Oni je čuvaju i nude, traže njenu svrhu i krase stihove zajedničkog života. Romantika, tako, ostaje u rukama muškaraca, jer ona je iskonski – njihov izum, izum muškosti koji je historija stvorila i u koji se i dalje treba vjerovati. A Merlin, kao pravi čarobnjak riječi i nota, pokazuje kako se čak i iz razočarenja može izvući romantična poezija. Njegova magija nije u skrivanju boli, nego u njenom pretvaranju u pjesmu, on je, kao i svaki umjetnik, surovo i hrabro iskren. I baš zato ova numera odjekuje tako iskreno — jer Merlin nije samo pjevač ljubavi, on je, kao i svaki čarobnjak iz bajke, njen hroničar, njen čuvar, njen svjedok i, na kraju krajeva, njena žrtva.

Razgovarala: S.K.

O poeziji kao načinu života, poziciji mladih umjetnika u bosanskohercegovačkom društvu, kulturi i njenom značaju za život danas, razgovarali smo sa poznatim mladim autorom, Farisom Šačićem.

Prije svega, hvala Vam na izdvojenom vremenu i što ste pristali da ovo jutro izdvojite za razgovor o umjetnosti.

Hvala Vama na pozivu. Izuzetna mi je čast i evo, da smo uspjeli dogovoriti ovaj susret, s obzirom na dosta guste rasporede, ali vjerujem da za razgovor o pozitivnim temama uvijek ima vremena.

Sigurna sam da mnogi znaju ko je Faris Šačić, oni iz svijeta kulture sasvim sigurno. Ipak, zanima me, kako biste se Vi predstavili ljudima koje prvi put upoznajete?

Mislim da je najviše ljudi sa kojima se družim, nekako, usput saznao o “Farisu-književniku”, jer ja to, zaista, nikada nisam potencirao. Mislim da je ovaj grad takav i to je nešto prekrasno u njemu, što smo svi jednaki i najbitnije je biti čovjek, a ako nisi čovjek, šta god da si, malo je… Zato sam se uvijek volio predstavljati samo tako, kao Faris, dok me neki dragi konobar, čovjek na kasi, prolaznica, ne oda kao književnika. Mislim da je taj “Faris-književnik” čovjek za javnost, za one koji vole čitanje, taj i takav stil pisanja, a Faris u privatnom svijetu je neko drugi, nadam se, dobar čovjek…

Pratim Vaš rad i čini mi se da ste dugo bili izvan centralnih kulturnih događaja. Je li to samo privid ili ste to ciljano radili?

Ne bih rekao da je bilo ciljano, ali dogodilo se. U proteklih godinu dana radili smo mnogo projekata na našoj Ilidži, mnogo rada na njima bilo je, nekako, “u sjenci” u “backstageu”, mnogo tog posla koji je daleko od “svjetla pozornice”, tako da je to djelimično razlog. Sa druge strane, posvetio sam se nekim privatnim obavezama, trenucima za meni drage ljude i tako, malo po malo, skliznuo sa ekrana, ali moram priznati da sam se malo i odmorio i da sam spreman za kraj ove godine u kojoj nas čeka nekoliko divnih događaja, među kojima i publikacija dviju novih knjiga čiju je izradu podržalo Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo, ali i nekih drugih aktivnosti, kao priprema za sve ono što nas čeka naredne godine.

Jedna od tih knjiga je zbirka poezije “Sede vacante: pjesme i šansone”. E sad, znam da ste privatno veliki ljubitelj šansone, ali otkuda to da se one jave u naslovu zbirke? Šta je šansona danas i općenito, koliki je utjecaj muzike na društvo, posebno mlade danas?

Mnogo je to pitanja, a svako bi zaslužilo posebnu emisiju. Ali evo, pokušat ću odgovoriti obrnutim redoslijedom. Mislim da je danas muzika najprodorniji vid umjetničkog i kulturnog stvaralaštva i ima najjači uticaj na sve slojeve društva, posebno na našu, mlađu generaciju. Poneko će pogledati film, seriju, zaljubljenici će otvoriti knjigu, neko otići i u pozorište ili galeriju, ali svi ćemo upaliti neku muziku, kući, u autu, busu, u kafiću, neprestano smo izloženi muzici. Pri tome smislim na muziku koja se pjeva, dakle spoju teksta i muzike. Šansona je poetsko-muzička vrsta nastala u godinama kada je muzika zatražila pomoć od poezije kako bi došla do javnosti. Sada je obrnuto, poezija je u drugom planu i ona nužno mora tražiti podršku muzike, ako misli doći do publike. Mislim da je iluzorno govoriti o šansoni kao onoj klasičnoj školi, recimo, zagrebačke šansone 60-ih i 70-ih, ali mislim da danas svaka pjesma koja polaže na poetsko težište pjesme, poruke ljubavi, slobode duha, može se smatrati šansonom. Svaki oblik poezije koji je pjevan ili može biti pjevan, koji pokazuje odlike muzikalnosti ili, kako je to jedan dragi kritičar mojih djela napisao “šanzoniziranja poetskih slika”, je u svojoj suštini šansona. Mislim da su mnoge moje pjesme nastale uz muziku, a neke su i javno izvedene pred punim salama.

Kakve poruke šalje današnja pjevana poezija ili tekstovi pjesama? Je li to područje muzičara ili pjesnika?

To je područje biznisa. Nekada imam osjećaj da se mnogi umjetnici nisu prilagodili na pravila ovog neoliberalnog kapitalizma i da žive u vremenu kada je država imala monopol nad umjetnošću, nerijetko birajući upravo po principu kvaliteta. Danas nema tog intervencionizma države i prolazi ono što se prodaje, pri tome, kvalitet nije nužan faktor, ali mislim da je i dalje faktor koji se cijeni. U svijetu te brze, nazovimo je “gaserske muzike” i koja jeste jedna “maska”, šansona, baladeri, pa čak i “pop” i “rock”, kliznuli su u drugi plan. Ali ne znam jeste li Vi primijetili, ja jesam, kad god je neko iskreno sretan, iskreno tužan, povrijeđen, zaljubljen, nikada neće na famozni “story” postaviti takvu pjesmu. Tada će se, ipak, vratiti nekom Oliveru, Balaševiću, Dini, Graši… To zaista odaje kako su to pjesme duha, emocije, iskrenosti, a mnoge druge tek “maska” za svijet javnosti. U tom srcu, emociji, duhu – mislimo i želimo biti ja i moja umjetnost.

Čini li Vam se to nekada “donkihotovski”?

Imao je Arsen jednu dobru pjesmu koja ide ovako: “Nema više Don Kihota, ljudima su jasne stvari, nestali su iz života lutalice i sanjari!” Ali ne, ne čini mi se. Don Kihot je bio sam… Ja sam Vam nabrojao neka imena koja svjedoče da nisam i nismo sami… Bar još uvijek…

Bili ste član mnogih komisija za mlade, kulturu, na lokalnom i kantonalnom niovu, kako vidite njihov položaj? Kako danas ohrabriti mlade da stvaraju i kakve sve teškoće stoje pred njima?

 Kao član komisija ili kao jedan od njih? (smijeh) Mislim da postoji mnogo prostora, ali država se mora odlučiti u kojem smjeru želi ići i da li želi nove, mlade ljude koji će kreirati kulturne sadržaje ili im takvi ne trebaju? Mislim da se mnogi državni elementi, nivoi vlasti, još uvijek nisu jasno odredili prema tome… Konačno da li žeče intervenisati u kulturnoj djelatnosti ili je pustiti u arenu komercijalnog tržišta. Ako želimo podržati mlade umjetnike, mi to možemo kroz klasične mehanizme podrške kulturi, formiranjem razvojnih fondova u kulturnoj djelatnosti, specifičnim ulaganjem u izdavačku djelatnost mladih, podrškom školskim programima i prepoznavanjem takvih ljudi već u srednjim školama, davanjem na značaju umjetnicima svih nivoa i godina u društvu, a posebno mladima, te konačno, ličnom podrškom takvim manifestacijama. Mi smo, nažalost, kao društvo, pristali da umjetnike ne vrednujemo dovoljno. Ali to nije tako svuda u svijetu i ako želimo biti dio tog svijeta, moramo početi ulagati u taj sektor. Izdavači su utjecajni u društvu Zapada, umjetnici i pojedincu utječu na mnoge društvene procese, kretanja kapitala, podršku politikama… U mnogim zemljama prosječan umjetnik zarađuje više od prosječnog sportiste. Mi to ne možemo pojmiti, mi te ljude smatramo marginalcima i ta se slika projektuje na mlade… Sa takvom slikom o umjetniku u društvu, koji školarac smije reći – ja želim biti to!? To su hrabri pojedinci… Ali država i sistem im moraju olakšati taj put!

Govorili smo o Sarajevu, ali šta je sa ostatkom Bosne i Hecergovine?

 Umjetnost i kultura ne poznaju granice, ali kulturne politike, ipak, prepoznaju. Mislim da nije nužno praviti velike razlike, mi smo mala zemlja i nema mnogo jezičnih, kulturnih, pa ako želite i ekonomskih razlika među nama, a uz sve ono što nas na neki način i razdvaja, spaja nas uvijek iskrena bosanska duša. Mislim da je metropola ta koja zove i svuda u svijetu privlači najkvalitetnije kadrove, nudi mnoštvo prilika i kao kulturni, ali i politički i društveni centar zemlje. Ipak, sanjati i živjeti umjetnost možemo svuda, a umjetnike možemo prepoznavati, podsticati i vjerovati u njih i njihovu moć da svoj lokalni prostor ukrase znanjima i vrijednostima drugih krajeva BiH, čineći je čvrstom i neprolaznom. To je svojevrsni put iznicanja kulture iz društva, sa karakteristikama i ljepota lokalnog, na koncu, onoga što nas najviše i označi u životu. U tom smislu, Sarajevo mora biti glavni grad, što znači, ne samo grad Sarajki i Sarajlija, već svih građana Bosne i Hercegovine, svi ga moraju osjećati svojim, uz grad iz kojeg dolaze, Sarajevo mora biti njihov – drugi dom. A ovo, zaista jeste grad koji je, kako je to Balašević jednom rekao, grad koji s razlogom nosi ime srednjeg roda, jer je poput djeteta koje širi ruke svim ljudima svijeta.

Evo, za kraj, recite nam nešto o svojim planovima za budućnost?

Mislim da će biti dosta zanimljivih događaja u budućnosti, posebno na planu umjetničkog djelovanja. Do kraja ove godine iz štampe izlaze dvije nove knjige “Sede Vacante”, ali i jedno dramsko ostvarenje “Smrt Jakova Salabrija”, koja je davno napisana kao radiodrama, a sada je doživjela i svoju publikaciju uz bezrezervnu podšku Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, koje radi odličan posao u smislu podrške izdavačkoj djelatnosti. Već naredne godine radimo na jednoj izložbi, a u toku su pregovori za snimanje jednog dokumentarnog filma, te mislim da će biti dosta dinamičan kraj 2024. godine, ali i prvi dani 2025. godine.

Ne sumnjamo i nastavljamo pratiti Vaš rad. Hvala Vam na izdvojenom vremenu i želimo Vam puno uspjeha u budućnosti.

Hvala Vam od srca i idemo gledati kako kultura u Sarajevu, ali i šire, zaista kreće koracima napretka i prosperiteta, posebno umjetnost i kultura mladih.

Ipak, ukoliko biste znatiželjno zavirili u literaturu pronašli biste jednako očerupan mozaik definicija i mišljenja, subjektivnih i objektivnih shvatanja kreativnosti koji bi u nekom međuznačnom i široko prihvaćenom obliku mogao pristati biti utjelovljen i ukoričen u definiciji kako je kreativnost “sposobnost stvaranja novog i jedinstvenog rješenja u novim situacijama i sa jedinstvenim resursima, a koja podrazumijeva nekoliko faza i to: inkubaciju, uvid, evaluaciju i elaboraciju.”, a obavezno je karakteriše “visok nivo intelektualnog angažmana i složen kognitivni proces”. Tako sebe vidi i definiše njeno visočanstvo Kreativnost. 

Međutim, i pored toliko govora o kreativnosti kao takvoj, već se neko vrijeme otvara pitanje njene iskonske potrebe u društvu u kojem živimo, a ta nastojanja kreću se na potezu od otvorenih špekulacija do istraživanja solidne ozbiljnosti. U svijetu koji nas okružuje čini se kako se mnogo i djeluje na pitanje kreativnosti, gdje se ona ozbiljno zapostavlja na račun šablonizacija, robotizacija, kičizacija, šundiranja i drugih tehnika koje dovode do ozbiljnog osipanja, kako značaja i vrijednosti kreativnosti u današnjem društvu, tako i kreativnosti kao takve.  

Čini se logičnim zapitati, kako onda, uz svu “kreativnu” kulturu koja nam se nudi posljednjih desetljeća, a posebno kroz posljednju i tekuću deceniju XXI stoljeća, pronaći inspiracije, snage i potrebe za jedinu ispravnu i pravu – slobodnu kreativnost? Šabloni u koje se locira mainstream kultura bosanskohercegovačkog društva, ali i općenito gledano, balkanoidnog habitusa, koji time stiče status onoga što on uistinu i jeste –zaseban makrokulturni prostor sklon balkanizaciji – kao fenomena oprečnog europeizaciji, čime on predstavlja njenu neupitnu drugost.  Sva ova situacija društva otvoreno daje danak u recipientskoj i kreativnoj, ako ne vrijednosti, onda svakako sposobnosti generacije koja je svoje formativne godine provela u ovim okvirima.  

Ipak, u spoznaji kako društvo samo sebe reguliše i koriguje, čini se logičnim zapitati se, ako ono samo nije pronašlo vrijednost kreativnosti u stvaranju i življenju, konačno, opstajanju, u čemu je njena svrha i konačno, da li nam je kreativnost potrebna? Da li je protjerana i zaboravljena ili ipak opstaje u nekoj čudnoj formi, vidljiva u nekim čudnim oblicima koji se još uvijek mogu prozvati njenim imenom.  

Istina je da kreativnost nije biće koje se može ubiti, zarobiti, ukrasti ili oteti od društva. Ali istina je i da ona nije konstanta koja bezuvjetno stremi svom razvoju. Ona je stanje duha, jednako koliko i sreća, tuga, mudrost, prilagodljivost, snaga, te se kao takva mijenja, prilagođava i zavisi od niza faktora koji su i političke i socio-ekonomske prirode. Ali jedno je sigurno – ne nestaje. Pa i sami pokušaji utiranja puta kreativnoj kulturi kakve su pokušali činiti diktatorski režimi XX stoljeća, kao savremen primjer šablonizacije, nisu uništili kreativnost. Čini se upravo suprotno, nastojeći je sputati u zadate okvire, oni su otvorili put dvjema kreativnostima. Jednoj koja se razvijala unutar dozvoljenog obrasca i tražila kreativni izričaj stvarajući novosti u nizu sfera od umjetnosti neohistoricizma, do iznalazaka u vojnoj industriji koji će svoj devastirajući, ali svakako kreativni moment, doživjeti kroz tih nekoliko godina i opstati duž XX stoljeća. Bila je to kreativnost izuzetne spretnosti i fleksibilnost koja je, istini za volju, iako nehumanoj, služila svrsi. Druga je bila ona reakciona (ne reakcionarna), koja je nastala kao odgovor na zabrane, a za potrebe ovog članka prozvat ćemo je i – kreativnost bunta. Ona je rađala ideje i obrasce koji su kritikovali režim, te sami stvarali zasebnu kreativnost sa vlastitim formama i obrascima, a koje je represivna tehnika provocirala.  

Čini se tako da možemo, bez veće zadrške, priznati kako kreativnost opstaje, a ukupnost kreativnog naboja moguće je tek razvodniti, ali nikako zaustaviti. To razvodnjavanje može biti represivno, poticajno, koordinirano ili spontano. Kako bi se u tim teoretskim okvirima ponašala kreativnost bosanskohercegovačkog postdejtonskog prezenta!? 

Prije svega, ona ima odlike demokratičnosti, stoga je treba svrstati u domenu kreativnosti koja se razvija u demokratskim zemljama, što je razlika od dotadašnjeg socijalističkog okvira bez obzira na njegovu liberalizaciju u posljednjoj četvrtini XX stoljeća. Kreativna kultura je u ovom periodu doživjela svoju slobodu najšireg nivoa, pokazujući tendencije razuzdanosti, tj. bezidejnog postojanja i aktiviranja, kada aktivnost postaje sama sebi svrha, u opreci sa dotadašnjim mirovanjem. U takvoj tendenciji, čini se kako je kreativnost izgubila svoju svrhu, odnosno, svoj cilj. U prvim godinama demokratije u društvu BiH cilj kreativnosti bio je asertivno nastojanje opstanka i borbe, a kreativnost je obilježila aktivna borba za opstanak u svim djelatnostima društva, a u umjetnosti i kulturi se to osjetilo na jačanju patriotskog osjećanja, zbližavanja, indentifikacije i socijalizacije, empatizacije i sl. Godinama poslije razvijao se, u početku snažnije, a kasnije u jednostavnijim nanosima, kurs koji je njegovao principe memorizacije, pacifizacije, pa i viktimizacije u kulturi kreativnosti. Sa udaljavanjem od ratnih zbivanja, kreativnost je počela gubiti kurs i započela svoju slobodniju, spontanu fazu razvoja. Nemoćna da zabravi naslijeđe prvih godina demokratije, a istovremeno nespretna da u potpunosti zagrli evropske kulturne tokove, kreativnost BiH ostala je izgubljena, lutajući između ove dvije krajnosti, njegujući snažan socijalni efekat. Čini se, nadasve, kako je upravo socijalno angažirani kurs razvijen unutar alternativnih krugova, jedina novost (čitati: kreativnost) postdejtonske BiH koji je ona do neke mjere uspješno izvezla na vanjsko tržište, ironizirajući sa svojim društvenim stanjem kroz elemente moderne satire, ali pri tome ne iznalazeći i ne nudeći rješenja za njen uzrok.  

U svim drugih djelatnostima, kreativnost je svedena na neophodnu nužnost koja se označava kao preslobodarska, alternativna tendencija, višak, a najvažnije – nešto što je krajnje nepotrebno. U političkom miljeu, kreativnost je šablonizirana i sputana, u ekonomiji se ona smatra izazovom za pojedince koji od toga nemaju mnogo ili gotovo ništa, u primjenjenoj juristici je pretjerana i suvišna unutar općeg mainstreama, ostavljena tek zaljubljenicima na pokuse, izučavanja i istraživanja, uglavnom izvan radnog vremena. Činjenica je da postdejtonsko društvo Bosne i Hercegovine kroz vlastite fondove nije pokazalo senzibilitet za očuvanje, čak ni ranije postojećih kreativnih tendencija, prije svega akademskih polifonija, a što se očituje kroz nepostojanje adekvatne budžetizacije, strategije i prakse, ulaganje u slobodarski pristup u nauci, obrazovanju, sportu, kulturi, pa ni u drugim resorima. Većina noviteta koji se razvijaju nastali su na temeljima jedinog što je opstalo u kreativnosti i jedinom receptu za uspjeh i napredak u Bosni i Hercegovini u trećoj deceniji XXI stoljeća – samostalnoj inicijativi i realizaciji od strane pojedinaca. Pa i takvi pokušaji  nauci i kulturi, dok se suočavaju sa nizom poteškoća pravne i ekonomske prirode, bivaju sputani i “otpisani” od strane sistema kao “zaluđenost pojedinaca i grupa”, “sanjarije”, “neiskoristivi časopisi”, “alternativni zbornici”, “nerežimske tribine” i slično, čak i pri činjenici da takve nekada uređuju i vode najeminentniji stručnjaci pojedinih naučnih i primijenjenih oblasti u Bosni i Hercegovini. Tako ostaje i opstaje Kreativnost, čuvana, hranjena i gurana od strane individualaca koji još uvijek, gotovo romantičarski, poput Don Kihota, vjeruju u budućnost kreativne misli u Bosni i Hercegovini, pored silnih Sančo Pansi koji ih hrabre samo u jednom – da postanu kao oni. Podvala je to jedne kreativnosti i podvala jednoj kreativnosti našeg društvenog prezenta, istoj onoj o kojoj su nam toliko lijepog govorili, ulažući u nju i pozivajući se na nju, onoj koja živi i cvijeta u društvima progresa u kojima se kreativnost cijeni i njeguje, ulaže i čuva, plaća i podstiče, veliča i promovira na crvenim tepisima, dok se na ovom našem, bosanskom, ona smatra nužnim zlom, slabošću i sanjarijama, povlačeći se pred koracima onih koji takve obrasce nameću i čuvaju, braneći ih zajedno sa svojim neznanjem, kukavičlukom i na koncu – nekreativnosšću… I sve bi to bilo odlično da je društvo u kojem se takva valorizacija razvija samosvjesno i ispunjeno, ekonomski stabilno i pravno potkovano, politički korektno i kulturno produhovljeno… Ukoliko ono naše, ipak, niste pronašli u ovoj rečenici, čini se logičnim zapitati kada ćemo početi cijeniti našu kreativnost, ljude i pojedince koji je nose, jer pred problemima ekonomskog, pravnog, kulturnog, političkog ili naučnog miljea, nemoćni da pronađemo postojeći izlaz, moramo posegnuti za nekim novim – a novi izlaz neko mora pronaći… Za to je neophodan plamen kreativnosti koji, iako, tinja i tuhinja, nikada nije zgasnuo u Bosni i Hercegovini. 

Objavljeno na Good.ba 2023.

Nikada ih nisam volio, a opet, jednu sam zapamtio za cijeli život…

Duboko pouzdan u snagu svog uvjerenja, toga jutra sam u amfiteatru ustao i profesoricu kolokvija koji smo studentskim žargonom prosto zvali “Poezija”, upitao: “Šta je to poezija!?” Poznavala me je dobro… Nasmijala se i odgovorila: “Prosto je, poezija je skup riječi koje djeluju!”

Ostao sam zatečen u svom porazu… Nije to bila definicija, iako je zvučala tako, a opet, nije bila ni prosta izjava, jer je označavala jedan stalan fenomen… Nije bilo ništa – a bilo je sve… Shvatio sam u trenu – bila je to Poezija!

Tog dana i mnogo dana poslije, često ću zastati pred izlogom knjiga u Titovoj, duboko udahnuti prije kucanja o vrata biblioteka i zadrhtati negdje u dubini svog bića kada mi neka djevojka, sjedeći za istim stolom, šapne kako uživa u poeziji… I svaki put sam se pitao isto, gdje je ta poezija danas!? Je li zatočena u policama nedohvativih knjiga, otežana okovima Nastavnih planova i programa, onog dječjeg, drskog i mrskog – moranja, ili tiha u srcima koja to šapatom moraju priznavati, kao da pripadaju nekom tajnom bratstvu o kojem mnogo ne bi trebali znati ni njihovi najbliži… Polako, ali jasno, prognana sa ulica naših gradova, utišana u našim razgovorima, izgnana iz školskih maštanja i slobode, kopnila je i nestajala…

Sa poezijom, blijedio je i njen biser – onaj osjećaj, koji djeluje.

Koji udahne poeziju u riječ, koji izmami suzu iz tinte… Ta magična i tragična veza dva svijeta i dvije duše koju još samo rijetki zovu pravim imenom… I kada govorimo o poeziji, svejedno, da li pristajali uz akademske postulate, eglen iz mahale ili spiku raje, vrlo brzo ćemo shvatiti kako je poezija, u čaroliji svoga bića i prirode, svuda, a nigdje… Niko se ne sjeća da je bila, ali njeni tragovi oslikavali su se i dalje se oslikavaju na snježnim ulicama mog grada… Opstajala je, nijema i sama… U osmijehu dječaka koji se bacao u zagrljaj svojoj majci u malom parku Sarajeva, u pogledu nade starca na rubu ulice Ferhadije, u otkucajima srca koje je bilo u daljini za drinskim valovima, kao u očima u kojima se osijavao drhtaj Une…

U svemu tome bilo je nešto od te daleke i zaboravljene riječi Poezija, koja je budila na strah, nerazumijevanje, odbojnost i daljinu, neobjašnjivu i neutaživu žeđ za bijegom iz svijeta koji je čeznuo za njom. Neki su naučili čitati njene tragove, neki su joj bez zadrške vjerovali, a neki u nju za vjekove sumnjali, neki su je vidjeli u svemu, a neki nikada nisu ni naslutiti njene ruke, oči i obraze..

Gdje onda tražiti tu poeziju na ovom svijetu, na kojoj strani i na kojem putu!? Gdje se uputiti tražeći to negdje, a nigdje, to postojano, a neznano, to sznano, a zaboravljeno?! Na jednom jednom jedinom mjestu koje sve kazano sažima u istinu, suočavajući nas sa neizbježnim…

I želite li je pronaći i osjetiti, tu i takvu poeziju, koja još uvijek živi u svijetu koji zovemo našim – potražite je samo na jedno mjestu – u sebi samima! Pobjegla je na najdalje i najsigurnije mjesto, najbliže srcu i duši… Vjerujući u vas, samo malo više nego u sebe!

Objavljeno na Good.ba, 2023.

I dok se bosanskohercegovačko društvo suočava s nizom globalnih, regionalnih i specifično-lokalnih problema u svom svakodnevnom ekonomskom, demografskom, naučnom, obrazovnom smislu, dijagnosticirajući i nominirajući samo sebe kao društvo u stanju socijalne patologije koja se nerijetko objašnjava čuvenim „deus ex machina“ pojmom, „tranzicije“, kulturni sektor ostaje latentan i nespretan da se suoči sa izazovima koje mu društvo i vrijeme nameću. Ipak, čini se kako je i sam taj pojam „tranzicije“ pomalo oksimoronski natopljen pri svijesti kako on, kao politički, ali i sociološki derivat, podrazumijeva kretanje, dinamiku, konačno – prolaznost. Tako se čini pomalo retrogradnim, ali u ovom logičkom nizu, krajnje neminovnim, stav kako naše društvo „statira u tranziciji“, a u pučkoj kulturi moglo bi se reći da, u najprostijem, ali politički-optimističnom obliku: „Napredujemo u nazadovanju!“

I dok je najpopularnija literatura našeg doba, znameniti (S)pasoš, koji se štanca u više hiljada primjeraka, postao već odavno klasična umjetnost za one koji su odlučili u fazama ili zastalno napustiti našu domovinu, sekundarna literatura za one koji ostaju, jesu listovi iz serije self-help: „Marifetlukhana za mlade političare“, „Foteljerosi, markomani i druge endemske vrste“, „Osnove minderologije“, „Jugonostalgike i druge bajke“, „Bit će bolje – jer ne može gore“ i sl.

U takvim okolnostima za Kulturu, kao društvenu kategoriju, kao političku strategiju, kao kolektivno naslijeđe, kao skup vrijednosti, u najužem i najširem smislu tog termina, kao da odavno nema mjesta. I bez obzira na to što bismo se mogli pozvati na čuvene postmoderniste koji stoje na stajalištima kako kultura živi i u nekulturi, jednako koliko i da se kulturna politika očitava i u samom izostanku kulturne politike, činjenica je da se „kultura“ kao termin, u pomalo heretičkom maniru, sve rjeđe koristi u svakodnevnom govoru, javnom diskursu, omladinskom, čak studentskom žargonu, ostajući sve dalji i stran pitkosti i britkosti današnjeg jezika. Neminovno se pred nas postavlja pitanje, kako to da je jedan, u osnovi tako širok pojam kao Kultura, uspio da se zagubi u dubokim džepovima današnjeg neoliberalnog mladog čovjeka, a kojem uzori postaju: playback umjetnici, instant političari, dame na baterije i endemski krkanoidi slične vrste!?

Kultura nekulture

Gdje je, u tom slučaju, nestala kultura ili kako je došlo do takvih kulturalnih nanosa koji su izmijenili društvene vrijednosti do te mjere da su izmijenili i Kulturu kao takvu!? Odavno su u kulturološkim teorijama prevaziđena razmišljanja romantičara XIX stoljeća o civilizacijskoj diskriminaciji ili civilizacijskoj hijerarhizaciji, čime bi se tematski ili prostorno odredili korpusi viših i nižih, boljih i gorih, pravih i nepravih kultura i slično, što svakoj kulturi daje pravo na vlastito postojanje i vlastitu vrijednost, neusporedivu sa drugima, već vrijednu kao takvu. U svijesti kako kultura nosi porijeklo od riječi „colere“ u značenju „uzgajanje“; „colonus“, u značenju „stanovanje“; „cultus“ u značenju duhovne dimenzije, čini se održivo mišljenje Eagletona kako je kultura u osnovi pokušaj kroćenja organskog determinizma i neovisnosti duha, stvaranja ograničenja, modela i kalupa razvoja, ali se ona i sama ograničava prirodnim granicama, dakle, ona sama sebe ostvaruje jednako koliko sama sebe i transcendira, vođena principima „etičkog struktuiranja“ te je kao takva, stalno promjenjiva kategorija. Na to bi se, bez većih poteškoća,  mogla vezati Williamsova teorija  „procesnog sazrijevanja kulture“ kroz kategoriju povijesti u nizu od „kultiviranosti“, „civiliziranosti“ do „etičnosti“.

Svejedno da li pristali uz stavove Williamsa kako je kultura „ukupnost načina života“, onu Kluckhohnovu, kako je ona „akumulirano znanje, mehanizam za reguliranje ponašanja ili skup prilagodbe“ ili Frowovu tezu kako je ona već „niz praksi i predođbi“, bez većih problema se da zaključiti kako kultura u XXI stoljeću opstaje neovisno o kategorijama isključivo kreativne kulture kao proizvoda misaonih vrijednosti i estetike koju propagira umjetnosti. Posebno je to uočljivo u neoliberalnom sistemu, gdje dolazi do relativizacije svake kulturne ili umjetničke kritike, čime nestaje i jedan od najjednostavnijih mehanizama reguliranja kulture kreacije, kao vida represije ili kanalizacije kulturne strategije, kao varijacije kulturne politike. Banalizirajući tim stavom, kultura odavno nije tek lijepo i otmjeno ponašanje, učtivost, teatar, kino, klasična muzika ili kiparstvo… Zapravo, kultura, sasvim opravdano, može biti i ono potpuno obrnuto tome, neučtivo govorenje, raskalašnost, negiranje kreativne kulture kao kulturne kategorije ili kreacije drugih misaonih vrijednosti kao nove kulture, pri čemu, ono što se označavalo kao „nekultura“, ukoliko postane prihvatljivo društvu, njegovim etičkim i moralnih standardizacijama, konačno, ako zavrijedi u kvantitativnom omjeru, postaje ni manje, ni više nego li – kultura, jer predstavlja (novi) sistem vrijednosti, obrazac ponašanja, model života i preživljavanja, evolutivno gledano, mehanizam opstanka.

U zavadi sa kulturom…

Gdje se u takvoj cirkularnoj postavci nalazi perspektiva za kulturnu politiku u našem društvu!? Kulturna politika, u najširem okviru, treba računati na kulturu kao odraz društvenog ambijenta i same kulture koja postoji u društvu, da bi se prema njoj odredila i nastojala je kanalisati u unaprijed određenom smjeru. Međutim, čini se kako bosanskohercegovačka politička stvarnost nema naročite potrebe za takvim manevrima, te da, u jednu ruku prihvativši neoliberalni model u kojem bi, jednako kao što tržište regulira samo sebe, i kultura trebala da regulira sama sebe, nastoji tek nijemo posmatrati očitu haotičnu sliku koja na stolove odgovornih dolazi u različitim oblicima, od trećeligaških anketa, preko ozbiljnih strategijskih analiza, do društvene i javne, konačno, medijske reakcije. Sva kulturna politika mogla bi se ogledati u fenomenu „kulturnog kozmeticiranja“, a nikako jasnog i dugoročnog strateškog djelovanja, što je vidljivo u svim javnim aktivnostima u oblasti kulture, posebno onim pravnim i financijskim. Svijetli primjeri svakako bi se mogli ogledati u lokalnim strategijama koje preporučuju, a u uspješnijim slučajevima lokalnog djelovanja i izgrađuju, infrastruktrune kapacitete za kulturne i sportske manifestacije, ali se to ne može u potpunosti smatrati isključivo kulturnom politikom, iako stvara pretpostavke za njen razvoj u novoizgrađenim infrastrukturnim i praktičnim okvirima.

Ipak, unatoč izostanku kvalitetne moderatorske uloge političkih organa, problem bi se, barem teorijski, regulirao akcijama civilnog društva. Pri tome, ono bi moralo da ispuni jednu pretpostavku, da bude zdravo civilno društvo, progresivno i usmjereno prema zajedničkom cilju… Tako se sondira i drugi problem kulturne politike našeg miljea. U našem društvu je već odavno prihvaćeno kako ima više pisaca, nego knjiga, kako su neki umjetnici više djela napisali, nego što su ih pročitali, hiperinflacija stručnjaka u vidu niza štancmajstora recenzija, te da se svako ko poželi može označiti etiketom umjetnika, kulturnjaka, bez da to podliježe bilo kakvoj sistematskoj i društvenoj konvenciji, pri čemu dolazi do izvjesne devalvacije značaja uloge kulturnjaka u društvu. Civilno društvo, prije svega njegova strukovna populacija, prema tome, iako znamenita brojem, nema aparate, stručnost, iskustvo, niti kvalitetan kreativni naboj, koherentnost unutar međusobnih kulturnih strujanja, kompatibilnost sa širim kulturnim tokovima Regiona, Evrope i Svijeta, te prema tome ostaje eutanazirano i složno s parolom verbalnog anestetika „bit će kako bude“.

U vrtlogu dijaloga između kulture i politike

Kao treća kategorija u kulturnoj politici, mogla bi se navesti komunikacija između ranije dvije, političkog elementa i uslovno nazvanog, kulturnjačkog elementa. Prostor za njihovu saradnju je već u samom početku problematičan. Naime, kulturnjačka masa ovisna je od politike u manjoj ili većoj mjeri, te kao takva u centar svojih aktivnosti nerijetko ne stavlja slobodarsku kreaciju kojoj bi umjetnost i kultura bili centar interesa, već sekundarne političke ciljeve, koji joj se nameću metodom represije. Mnogi kulturnjaci su ljudi uveliko ovisni od politike i političke milostinje koja se ogleda u financijskim podražajima, pa čak i političkim kreiranjem društvenog ugleda (što je slučaj u svim vremenima i sistemima), svejedno da li govorimo o kulturnjacima koji su stalno vezani za budžet ili tek privremeno, mandatno ili rekreativno (po konkursnom pozivu), njihov manevarski prostor za inicijativu, a posebno za sukob kao metod za ostvarenje cilja, kao posljednica te inicijative, ostaje skučen.

S druge strane, logičnim se čini postaviti pitanje mogućnosti komunikacije iz smjera političkog establišmenta. Takve inicijative su do sada bile dosta rijetke i uglavnom više slijedile ekonomske, nego li duhovne, misaone, obrazovne faktore. Ukoliko o takvim inicijativama u kulturnom smislu možemo govoriti, za njih su zaslužne uglavnom one etno-nacionalne politike koje uviđaju značaj njegovanja i promovisanja određenih nacionalnih osjećanja i nacionalnih kultura. Iako je ovo nerijetko jedini vid kulturnog ulaganja iz smjera politike, ostaje otvoreno pitanje kako se odnosi njegovanje isključivo etno-nacionalnih kultura u odnosu na državnu, bosanskohercegovačku kulturu kao takvu, te na koji način te kulture mogu ići u smjeru benignog razvijanja u okviru bosanskohercegovačke kulture ili čak činiti njegov integrativni dio, produktivan za daljnji razvoj bosanskohercegovačke kulture kao njihove ukupnosti. Za to, ipak, do danas nije pronađen nikakav zvaničan model i sve ostaje da bude kanalisano političkim taktiziranjima koja su uslovljena svime, samo ne samom kulturom.

Završni soundtrack

Tako naše društvo ostaje zarobljeno u kulturi koju je samo stvorilo i prihvatilo – zarobljeno u Kulturi Nekulture. U izostanku osjećaja i vrijednosti za kreativnu kulturu, nemoćno da se izbori sa političkom besperspektivnošću, lišeno svake kvalitetne kulturne strategije, te konačno, čuvano i korigovano latentnim, anamneziranim i eutanaziranim civilnim društvom, jedina kultura koja opstaje u bh. društvu, biva valorizirana i prihavatana je „nekultura“. Nekultura kao ispraznost svih onih suštinskih elemenata koji trebaju značiti plodno tlo, ne samo za razvoj, kanalisanje, upravljanje produktivnim kreativnim kulturnim politikama, nego i Kulture uopšte, kao sfere duhovne ljudske dobrobiti, kao duha jednog društva, kolektivnog pamćenja i težnje za općim blagostanjem, koje nam očito izmiče iz svakodnevnog govora jednako koliko i riječ „kultura“

Objavljeno na bosliterni.ba, 17.07.2022.