ŠAČIĆ: KAKO SMO ZABORAVILI SANJATI?

Piše: Faris ŠAČIĆ

Od “Sna ljetne noći” kojim se renesansna književnost polagano izvlačila iz zagrljaja srednjovjekovnog fatalizma, do obnova filozofskog promišljanja o moralnosti baroknog pera Pedra Calderona de la Barce i njegove drame “Život je san”, pa sve do “Sna”, Emila Zole ili nimalo naivnih, a često prešućenih stihova savremenog Dedića, koji nas budi iz svojevrsne “Historije sna”, riječima: “Nitko više se sanja, malo tko više spava, moje posljednje snove također prikriva java!”, ostaje činjenica savršeno jasnog trenda. Od “sna” kao pozitivne stvarnosti, preko “sna” kao filozofskog fenomena sličnog samom životu, pa do “sna” kao potpuno nestale kategorije, precizan pozitivistički historičar uočio bi nepogrešivo i odlučno izbrojanih više od pet stoljeća vremena, ljudi i društvenih procesa. Onaj nešto smjeliji, upustio bi se u procjenu pravca i opadanja sna i sanjanja, na račun mrske i drske “budnosti”, dok bi treći, ipak, uočio neophodnost te iste budnosti u svijetu u kojem živimo kao važne i hvale vrijedne evolutivne prilagodbe “Homo Sapiensa”. Za razliku od historičara, književnik bi se, ipak, hrabar i svojeglav, vjerovatno upustio u širu priču u potrazi za “snom”, koji se, kao u potpunosti, izgubio u svijetu u kojem pišemo i dišemo savremenost.

Tako bi, vjerovatno, prvo primijetio kako postoji nešto neobično u načinu na koji danas živimo. Ako bismo zastali na trenutak i pogledali oko sebe, u tramvaju, na ulici, u kancelarijama, na fakultetima, čak i u školama, vidjeli bismo lica koja su stalno u nekom pokretu, ali rijetko u istinskoj prisutnosti. Ljude koji rade, žure, odgovaraju na poruke, pomjeraju sastanke, planiraju naredni mjesec, narednu godinu, narednu karijeru. A ipak, kao da iz svega toga nedostaje nešto suštinsko i iskreno, nešto ljudsko i krajnje humano.

Nedostaje san.

Književnik bi, vjerovatno, bio dovoljno smion da u tom trenutku ukrade ili barem posudi riječnik svog kolege, Mašinca, kojim bi ponovio kako: Tijelo u kretanju ima tendenciju da se nastavi kretati, aludirajući na zakon inercije. Prema tome, inercija našeg slučaja bi bila, da čovjek koji radi bježeći od snova u realnost, nedvosmisleno se sve više predaje relanosti. Kao posljedica toga, san postaje sve dalji i teži za održavanje i neki konačni, a možda i nikada planirani, povratak.

Ipak, važno je pomenuti kako nije to onaj san koji dolazi noću, kada se um konačno umori od svijeta. Savremenom čovjeku nedostaje onaj drugi, san budnog čovjeka. San koji je nekada bio pokretačka snaga civilizacija, umjetnosti i pojedinačnih sudbina. San koji nije bio luksuz emotivnih, nego prirodno stanje duha.

Današnji čovjek živi u neprekidnom ritmu preživljavanja. U takvom ritmu, san je nešto što je logički označeno kao nepotrebno, otežavajuće, suvišno i kao takvo, loše za preživljavanje. Ipak, pri tome ostaje činjenica da su ljudi, kultura, umjetnosti i civilizacije, stoljećima, jednako koliko i stvarale u budnosti, stvarale i u snovima, željama, čežnjama i nadama. Ne zato što su generacije prije njih živjele lakše, nego zato što su živjele drugačije. Čovjek današnjice ima više informacija nego ikada u historiji, više tehnologije, više brzine. Ali ima manje vremena da zastane i osjeti svijet iz kojeg te informacije dolaze. Manje prostora da osjeti trenutak. Manje hrabrosti da dopusti sebi ono što su nekada generacije smatrale prirodnim, da zamišljaju život koji još ne postoji.

Naša svakodnevnica sve više liči na savršeno organizovanu mašinu. Budimo se uz alarm, provjeravamo ekran, planiramo obaveze, radimo da bismo platili troškove života, a onda se vraćamo kući umorni, često bez stvarne energije da budemo prisutni u vlastitim životima. I tako dan za danom.

U takvom svijetu snovi postaju nepraktični. Oni se tretiraju kao luksuz koji sebi mogu priuštiti samo rijetki dovoljno bezbrižni da ih stvarnost ne dotiče.

Ali, kako to vole zaključiti historičari: “Nekada nije bilo tako!”

Romantičari devetnaestog stoljeća vjerovali su da je mašta jednako važna kao i razum. U njihovom svijetu snovi nisu bili bijeg od stvarnosti, nego upravo njen najdublji oblik. Čovjek je bio biće koje stvara smisao, a ne samo biće koje izvršava tehničke ili strateške zadatke. Njemački pjesnik Novalis napisao je jednu rečenicu koja i danas zvuči kao tihi podsjetnik čovječanstvu: “Svijet mora biti romantiziran.” Pod tim nije mislio da stvarnost treba uljepšavati iluzijama, nego da je potrebno ponovo otkriti čudo u onome što nas okružuje. Jer, čini se, čudo nikada nije nestalo. Nestala je samo naša sposobnost da ga primijetimo.

Kada smo prestali gledati zalazak sunca kao događaj? Kada smo šetnju pretvorili u brz prolazak između dvije obaveze? Kada smo počeli smatrati da je vrijeme provedeno u razmišljanju ili maštanju izgubljeno vrijeme? Kada smo miris ruže počeli smatrati pretjerano nepotrebnim? Možda se to dogodilo postepeno, gotovo neprimjetno.” Industrijska revolucija, moderni kapitalizam, kultura produktivnosti”, naprojao bi najbolji učenik na času historije. I zaista, sve su to sile koje su promijenile način na koji čovjek vidi sebe. Vrijednost se sve češće mjeri učinkom i novcem. Vrijeme se mjeri rezultatima.

U takvom svijetu snovi djeluju ni manje, ni više nego: beskorisno. Ali upravo tu leži paradoks. Sve velike stvari koje je čovjek stvorio počele su kao snovi. Gradovi, književnost, nauka, sloboda, sve je to nekada postojalo samo u mašti zanesenjaka.

Filozofija nas podsjeća da je čovjek mnogo više od biološkog bića koje radi i troši energiju. Francuski filozof Albert Camus govorio je da je najveći problem modernog čovjeka osjećaj apsurda, osjećaj da život ponekad djeluje mehanički i bez dubljeg smisla. Ali njegov odgovor na taj osjećaj nije bio očaj, nego pobuna. Pobuna u smislu svjesnog izbora da živimo punim intenzitetom, uprkos svemu. Drugim riječima, da živimo budno vođeni snom.

Možda smo upravo tu pogriješili. Dopustili smo da nam svakodnevni ritam odredi način na koji osjećamo svijet. Počeli smo vjerovati da je normalno biti stalno umoran, stalno zauzet, stalno u trci sa vremenom. Čini se kako smo izokrenuli prirodu stvari, te smo, umjesto da mi djelujemo na stvarnost, dozvolili da stvarnost oblikuje nas. Pri tome često i kao najstrašniji sud biva izrečeno: “Vrati se u realnost!”. A možda se upravo u tom paradoksu krije razlog česte otuđenosti čovjeka u svijetu koji ga je modelirao u nešto zašto nije bio stvoren.

A čovjek nikada nije bio stvoren za život u trajnoj žurbi. Ako pažljivo pogledamo djecu, vidjet ćemo nešto što odrasli često izgube. Djeca mogu satima zamišljati svjetove koji ne postoje. Mogu gledati oblake i u njima vidjeti brodove, planine ili čudna bića. Njihova mašta nije ograničena praktičnošću. Odrastanjem, međutim, učimo da takve stvari nazivamo gubljenjem vremena. Ali možda je upravo to vrijeme koje spašava našu ljudskost. Jer čovjek koji više ne sanja počinje živjeti isključivo u okvirima onoga što već postoji. On prestaje zamišljati drugačiji svijet. Prestajući ga zamišljati, prestaje i stvarati neki drugi svijet. Prestaje vjerovati da je promjena moguća. A društvo sastavljeno od ljudi koji su prestali sanjati postaje društvo koje se zadovoljava pukim opstankom.

Nije slučajno što su mnogi veliki pisci govorili o snovima kao o najdubljoj pokretačkoj snazi čovjeka. Fjodor Dostojevski je u jednom trenutku ruskog realističkog manira zapisao da čovjek ponekad više voli svoje snove, nego vlastitu stvarnost. Ta rečenica često se tumači kao kritika bijega od života. Ali možda je ona i podsjetnik da snovi predstavljaju prostor slobode koji stvarnost ponekad ne može ponuditi.

U snovima čovjek vidi ono što bi svijet mogao postati. Problem našeg vremena možda nije u tome što živimo teško. Ljudi su kroz historiju živjeli mnogo teže. Problem je što smo prestali vjerovati da život može biti više od niza obaveza.

Zaboravili smo romantiku svakodnevnice. A romantika nije sentimentalnost. Ona je sposobnost da se u običnim stvarima prepozna dubina. Da jutarnja kafa bude trenutak mira, a ne samo rutina. Da razgovor s prijateljem bude susret, a ne pauza između dva zadatka.

Romantičari su vjerovali da je svijet pun skrivenih značenja. Da priroda govori, da gradovi imaju dušu, da ljudi nose neispričane priče. Danas smo okruženi istim tim svijetom, ali ga često prolazimo bez pogleda. Možda zato što smo naučili živjeti prema kalendarima, rokovima i planovima. Ali život se, paradoksalno, događa upravo u onim trenucima koji nisu planirani. U šetnji bez cilja. U razgovoru koji traje duže nego što smo očekivali. U knjizi koja nas iznenada pogodi nekom rečenicom. U trenutku kada se nasmijemo bez posebnog razloga. To su mali trenuci u kojima se čovjek ponovo sjeti da nije mašina.

Možda povratak snovima ne zahtijeva velike revolucije. Možda počinje jednostavnim odlukama. Da ponekad hodamo sporije. Da ponekad ugasimo ekran. Da ponekad dopustimo sebi luksuz razmišljanja o stvarima koje nisu korisne. Jer upravo u tim “beskorisnim” trenucima često nastaju ideje koje mijenjaju živote. Sanjati ne znači bježati od stvarnosti. Sanjati znači vjerovati da stvarnost može biti veća i bolja, drugačija i optimalnija, nego što ona trenutno jeste.

A čovječanstvo je uvijek napredovalo upravo zahvaljujući ljudima koji su imali hrabrosti da zamisle nešto drugačije. A možda još uvijek nije kasno da ponovo naučimo sanjati. Ne grandiozne snove koji moraju promijeniti historiju, nego jednostavne snove koji mijenjaju način na koji živimo vlastiti život. San da ćemo više čitati. San da ćemo putovati. San da ćemo napisati knjigu, naučiti svirati instrument, upoznati nove ljude, stvoriti nešto svoje.

Snovi ne moraju biti veliki da bi bili važni. Dovoljno je da su naši. Jer čovjek koji sanja počinje živjeti drugačije. On vidi mogućnosti tamo gdje drugi vide granice. On primjećuje ljepotu tamo gdje drugi vide rutinu. I možda upravo takvi ljudi, ti tihi sanjari koji hodaju među nama, čuvaju ono najvažnije u ljudskoj prirodi. Sposobnost da svijet ne prihvatimo samo onakav kakav jeste, nego da ga zamišljamo onakvim kakav bi mogao biti.

I ako na kraju, ipak, bude nedostajao neki sastojak za “sanjanje”, probajte dodati zrno svoje “hrabrosti” da radite na ostvarenju svojih snova. Možda je upravo u tome početak svake promjene. I možda ćemo tada, kao što smo jednom davno zaboravili kako sanjati, to ponovno naučiti.