ŠAČIĆ: “La prima notte di quiete” ili Zurlinijeva poetika egzistencijalnog modernizma

Piše: Faris Šačić

U historiji filma postoje, ili su barem postojali, filmovi koji, kao da nisu jasno željeli da ih u potpunosti razumijemo. Koketirajući sa složenim literarnim izričajima XX stoljeća, tražeći artističku zaštitu i kredibilitet, kao da su svjesno prepuštali da dobar dio onoga što nose, prosto osjećamo. Ali ne da osjećamo razumom, već srcem i emocijom kao ključnim, a danas često i zaboravljenim umjetničkim receptorom. “La prima notte di quiete”, stvoren pod režijskim okom Valerija Zurlinija 1972. godine, pripada toj rijetkoj, danas gotovo izumrloj vrsti kinematografije koja ne traži matematičko-logičko, pa i političko-sociološko objašnjenje, već prosto ljudsko i jednostavno, a u svojoj jednostavnosti i jedinstveno, prisustvo. To je film koji se ne gleda sa distance, nego se polako uvlači pod kožu gledatelja, tiho, nenametljivo, gotovo stidljivo, ostajući prisutan tu, u njemu, dugo nakon posljednjeg kadra. Tako on, kao istinski plod umjetnosti, ostaje i postaje dio nas samih. Isto tako, ovo nije prosto film radnje, iako posjeduje bogatu fabularnu osnovu, nego svojevrsni film stanja, karakterističan za kasni evropski modernizam, nastao kao posljedica filmova novog vala, ali se pri tome ne uklapajući u njegove osnovne konture. On tako, postaje niska među kreacijama velikih imena, poput onih koje su potpisivali Antonini, Bergman, Visconti, te rani Bertolucci. Žanrovski dramski proizvod svakako je obogaćen naslagama egzistencijalizma, psihološke drame, te melanholične ljubavne drame, postajući pri tome film intime sa tihim notama psihološkog art-filma.

Već sam naslov koji bi u prevodu značio doslovno “Prva noć tišine” ili u pojedinim hrvatskim slobodnim prevodima “Prva spokojna noć”, uspostavlja temeljni ton filma. Tišina kao da se poigrava sa nama u svojoj pojavnosti, ukazujući kako ona nije tek odsustvo zvuka, nego unutarnje stanje duha čovjeka, uveliko izgubljenog i pomalo neprilagođenog društvenoj stvarnosti savremenog doba, pri čemu se dozvoljava nemali upliv egzistencijalističkih tonaliteta. Pri tome on i najavljuje tešku popratnu temu koja lebdi nad pitanjem stvarne i istinske “prve noći tišine”. Noći kada se ne živi. Noći kada se ne sanja.

Dijaloški razabran scenario pridonosi takvom duhu. Likovi govore malo. Rečenice su kratke. Pogledi i geste dugi i mazno razvučeni. Pri tome, oni ne naglašavaju dramu i isčekivanje u zapadno filmskom maniru, već upravo prazninu ljudske egzistencije. Kao da je režiser istinski uspio izmamiti najveću ljubav tadašnjih literarnih autora, te praznine između riječi, ponekad učiniti težim i značajnijim od samih dijaloga koji tradicionalno nose filmsku radnju. Za film, ovo je bio nemali zadatak. Zurlini, tako, režira tišinu s rijetkom preciznošću. Kamera se zadržava na licima, na hodnicima, na praznim učionicama, na zimskom pejzažu talijanskog Riminija koji izgleda kao da je izbrisan ili barem odvojen od stvarnog života. Prostor, tako, više nije pozadina, prostor postaje sam produžetak unutarnjeg svijeta likova, koji se uklapa u njihovu nutrinu, a što režijski pristup čini opravdanim i uspješnim. Tišina u ovom filmu nije puki mir, već praznina sa stalnim predosjećajem gubitka koji treba uslijediti i koji se nejasno naglašava u kreiranoj atmosferi.

Alain Delon, kao Daniele Dominici, igra možda jednu od svojih najtiših, ali i najpotresnijih uloga karijere. On nije harizmatični junak na kakvog smo navikli u drugim njegovim radovima, niti moralni autoritet kakav bi se očekivao od profesije prosvjetnog radnika, kakvog utjelovljuje. On je profesor književnosti koji više vjeruje idealima u knjigama, nego li ljudima. One mu pružaju utočište i povjerenje koje je u ljudima izgubio. Delon, tako, igra srednjovječnog čovjeka koji se doslovno, sklanja od života. Njegova inteligencija nije oružje, nego teret i pretežak štit koji mu otežava borbu sa životom. Njegova distanca nije prosta hladnoća, nego društveni strah od cilja, poente života i uspjeha kao takvog. Zurlini ga ne prikazuje, ni kao tragičnog heroja, nego kao čovjeka koji je predugo ostao sam sa sobom, utopljen u svoje misli, ideje i dileme iz kojih se sam ne zna izvuči, niti to više pokušava. Delonovo lice, već obilježeno vremenom, postaje mapa unutarnjih poraza koje film nikada eksplicitno ne objašnjava, ali ih jasno naslučuje. Ljubavni krah, gubitak najdražih, alkoholizam, kockanje i prosta – besciljnost, očituju se kao (samo)kazna pogrešnih životnih odluka. I baš u tome je njegova snaga: ne znamo sve, ali osjećamo dovoljno da uplovljujemo i razumijemo glavnog lika.

Odnos između Dominicija i njegove učenice Vanine, ipak, nije konstruiran kao skandal u modernom maniru, ni kao moralna društvena provokacija. Pri tome, on gubi svoju karnevalsku i društvenu funkciju, a oblači onu egzistencijalističku, pojedinačnu, humanu, konačno, ljudsku. Zurlini ga tretira kao susret dvoje složenih, ali usamljenih bića, a ne kao jednostavan društveni problem. Njihova ljubav nema budućnost i film to ne skriva. Ali ona ima intenzitet. Ona je kratka, krhka, gotovo nestvarna, kao da se dešava između dva daha. Nema velikih ispada emocija, nema melodrame. Ima pogleda, dodira, šutnje i nesigurnih koraka. Svega onoga što istina ljudska ljubav i jeste, kada se sa nje skine postmoderni glamur i ranija, pomalo klišeizirana romantika. Ovo je ljubav kakva gotovo da se više ne snima na platnu, jer današnji filmovi, pjesme, pa i ljubavi koje se na njih ugledaju, prečesto traže objašnjenja, razloge, popularnu psihologiju. Zurlini nudi nešto rjeđe i danas gotovo nepostojano, pomalo evolucijski naturalizirano, a to je ljubav kao nužnost, a ne kao izbor. Ipak, složenost Vanininog karaktera se ne otkriva u početku filma, već u raspletu. Njena teška prošlost, zlostavljanje, nemoralne prisile, te zapostavljenost i usamljenost, ostavljaju dubok trag na Dominicija, koji, pošto se očito zaljubljuje, nastoji ne izgubiti još jednu ljubav svog života, uvlačeći se polagano u, ispostavit će se, nesavladiv koloplet porodične drame svoje učenice.

Kamera u “La prima notte di quiete” nikada ne nameće konačni stav. Ona ne optužuje, ne opravdava, ne komentariše i ne upučuje. Ona prisustvuje i plovi kroz kadrove. Gotovo kao da gledatelja smješta u prostoriju, poput nijemog svjedoka. Kad gleda Delona, gleda ga s distance koja poštuje njegovu tajnu. Kad prati Vaninu, ne erotizira je. Kompozicija kadra često izolira likove unutar prostora, kroz vrata, prozore, hodnike, kao da su stalno odvojeni od svijeta, čak i kad su među ljudima. Svjetlo je prigušeno, boje hladne, ali nikada agresivne. Sve je u službi jednog osjećaja melanholične nježnosti.

U svojoj suštini, “La prima notte di quiete” je film o ljudima koji su zakasnili. To je film o muškarcu koji više ne zna kako da voli i djevojci koja još to nije istinski naučila. Oba lika su duboka i ulaze u sam film umorno i izgubljeno, dok se istinska dubina njihovih trauma otkriva polagano. Zurlini, ipak, ne nudi konačna rješenja. On jednostavno zatvara priču tragedijom na jednoj strani, ali i optimizmom na drugoj. Iz bezizlazne situacije ljubavnog trougla, uplitom sudbine, on otvara vrata za novi početak. Profesor, konačno, uspjeva da izvrši i svoj stručni zadatak, da pouči svoju učenicu važnosti i značaju ljubavi, optimizma i nade u život, dok i sam gubi bitku sa takvom. Završetak filma ostavlja gledatelja samog s osjećajem da je prisustvovao nečemu istinitom, ali neuhvatljivom. Delon, posljednji put ranjiv, nakon što je pokazao emocije i oslobodio suštinu svoje literarne i stvarne ljubavi, dajući Vanini život i smisao životu, u slučajnoj tragediji koja se javlja kao “deus ex machine”, gubi svoj vlastiti.

Ako postoji jedna ključna vrijednost ovog filma, onda je to činjenica da dopušta Alainu Delonu da bude ranjiv bez otvorene patetike. Ovo nije Delon koji pobjeđuje, zavodi ili dominira. Ovo je Delon koji gubi u nepobjedivoj borbi. Koji ne traži sažaljenje, ali ga izaziva. Ovo je, istovremeno, i duboka priča o dvoje ljudi koji se pronalaze u svojoj izgubljenosti i daju nadu životu koji ih je toliko puta prevario, ponizio, slomio i razočarao. U tom smislu, “La prima notte di quiete”, kao film egzistencijalne drame, sa uplivima poetskog realizma, djeluje terapijski, kao tiha elegija, ne samo za jednog čovjeka, nego za jedan cijeli način snimanja filmova, za jednu ideju ljubavi i emocije kakve danas nestaju i kao sve čega je malo, postaju vredniji od svega što smo od ljubavi sačuvali do danas.

Foto: Kadar iz filma “La prima notte di quiete”