ŠAČIĆ: “EN FOLKEFIENDE” KAO IBSENIZAM ILI BEZVREMENA KRITIKA ISTINE

Piše: Faris Šačić

U svakom vremenu postoji trenutak kada društvo, umorno od promjena i nesigurnosti, odluči da se zaštiti, i to ne od laži, već paradoksalno, od istine. Tada pojedinac koji govori istinu postaje problem za kolektiv, a ne rješenje. Istina u tom nizu postaje suvišna. To je onaj trenutak kada moral i ideja istine postaju predmetom rasprave, a ne početni temelj znanja koje bi gradilo to društvo.

Henrik Ibsen, jedan od najvećih autora svih vremena i simbol norveške književnosti s kraja XIX stoljeća, u svom djelu “En folkefiende” ili “Neprijatelj naroda” pokazao je kako se zajednica, vođena strahom od gubitka komfora i interesa, okreće protiv čovjeka koji pokušava spasiti ono što je sveto, zdravlje, istinu, dostojanstvo. Ipak, tom kolektivnom represivnom stavu ne sliči ni kopernikansko svepostojano neznanje ili religijski konzervatizam, niti je to suštinska soktratistička moralna dilema. Ibsen sada istinu, kao najviši ideal nauke i društvene dobrobiti suprotstavlja, ne neznanju, niti moralu, već prostom, kalkulantskom oportunizmu grupe.

Više od stoljeća kasnije, ništa se nije promijenilo. Umjesto banja, danas imamo institucije, mreže i projekte. Umjesto upravnika koji skrivaju zagađenje, imamo sisteme koji prikrivaju nepravdu, korupciju, neznanje i nesposobnost. I opet, svako ko pokuša reći nešto suprotno od zvanične verzije postaje proglašen za – neprijatelja naroda.

U današnjem društvu, moral i etika više nisu unutrašnji osjećaj odgovornosti, nego instrument kolektivne samoodbrane (čitati: samoobmane) interesa tog kolektiva, a koji je uvijek satkan od interesa pojedinaca. Kada neko progovori protiv korupcije, nepravde, zloupotrebe ili licemjerja, pitanje više nije: “Je li on u pravu?”, nego: “Kome to smeta?” Tako se formira nepisani zakon prešutnog mira koji zajednicu drži u asertivnosti. I dok se čuvamo konflikta, odričemo se istine, pristajući da živimo u laži do te mjere da i sami vjerujemo u nju.

Društvo se voli predstavljati kao čuvar zajedničkih vrijednosti, ali prečesto upravo ono guši one koji ih brane, intelektualce, pojedince, stvaraoce. Demokratija postaje oružje većine koja ima interese. Kolektiv se lako ujedini protiv pojedinca koji remeti takav red, jer ga doživljava kao prijetnju stabilnosti. To, ipak, nije nikakva moralna ili zla namjera usmjerena prema njemu, nego strah od promjene, od odgovornosti, od istine koja bi natjerala sve da pogledamo u ogledalo.

U takvom ambijentu, etika se pretvara u koreografiju pristojnosti, demokratija u skup interesa, a svi se klanjaju istim riječima u koje, niti racionalno vjeruju, niti su uvjereni da su nesitina, ali su dovoljno daleke da ih ocjenjuju kao prijetnju.

Moral tako postaje društvena poza, a ne unutrašnja snaga. I dok se kolektiv samozadovoljno tapša po ramenu, pojedinci poput Ibsenovog doktora Thomasa Stockmanna bivaju izopćeni, ne zato što su pogriješili, nego zato što su se usudili reći da car nema ruho, da je nešto očigledna prevara, toliko očigledna da je niko ne želi vidjeti. Tako ibsenovski paradoks promovira ideju da problem nije što nemamo uočenu istinu, već što je istina postala nepristojna.

Zato možda i danas, više nego ikada, vrijedi Ibsenova rečenica: „Najjači čovjek na svijetu je onaj koji stoji najviše sam.“

U vremenu kada kolektiv lako proglašava neprijatelje, snaga pojedinca mjeri se sposobnošću da zadrži svoj kompas dok svi oko njega mijenjaju smjer. Ibsen tako do temelja ogoljuje i znanje, obrazovanje i nauku kao stub društva jer dokazuje da i protiv akademskog znanja, titule i naučnog autoriteta može da ustane kolektiv koji odluči da je takvo znanje, premda istinito, formalno i utemeljeno, prijetnja za njegovo izrastanje. Tako sila postaje pravilo, demokratija mehanizam, a istina stečena znanjem, tek usud koji graniči sa izdajom. Jer svako društvo ima svoje „banje“ koje ne želi zatvoriti, i svoje doktore Stockmanne koje bi najradije utišalo. Pitanje je samo da li danas, stoljeće i pol nakon Ibsenovog djela, imamo hrabrosti da ih saslušamo ili su Ibsenova djela i danas aktualnija, možda i kao nikada do sada, u potrazi za nekim novim – Neprijateljem naroda!?