ŠAČIĆ: MERLINOVO ČAROBNJAŠTVO STIHOVA I MAGIJA ROMANTIKE U OKOVIMA SAVREMENOSTI

Piše: Faris Šačić

Da je danas legendarni kralj Artur živ, vjerovatno bi, za razliku od Sir Kaya, i dalje vjerovao u magiju u svijetu iz kojeg je ona protjerana i zaboravljena, svrstana na smetljište historije, među sve druge laži, zablude i grijehe čovječanstva. A sigurno bi ta vjera hrabrog i u mnogome prizemnog kralja dolazila, kao i stoljećima prije, od jednostavnih priča i druženja sa jednim – Čarobnjakom. Tu čaroliju koja je preživjela stoljeća i danas je priznajemo i poštujemo zove se nešto drugačije, ali su njene posljedice slične, kao i pretpostavke za njeno stvaranje. Potrebno je malo znanja, talenta, prave “čarobne” riječi, čisto srce i jedan – Merlin.

Ovaj čarobnjak mehkog srca, čiji stihovi već decenijama oblikuju emotivni pejzaž artističkog Balkana, publici je poklonio pjesmu “Muškarci” — baladu koja odiše jednostavnošću, a u svojoj srži skriva duboku i bolnu refleksiju o ljubavi, razočaranju i ljudskoj prirodi. U sebi, ona sjedinjuje univerzalne snove ljudske rase, umotane u refleksivni prah bosanske duše. Njenih stoljetnih mudrosti, koje se ovime i svečano uklapaju u pejsaž ljudske civilizacije, baštine i vremena.

Ova pjesma, ispletena iz tkanina nostalgičnog sanjarenja i gorke stvarnosti, postaje još jedan dokaz da Merlin, i nakon decenija karijere, nije izgubio sposobnost da osluškuje puls naše intime. “Muškarci” su pjesma koja se hrabro suočava s jednim od najstarijih, konačno, iskonskih emotivnih dimenzija i osnovnog sukoba koji se javio u srcu onog trenutka kada je čovjek prestao biti – životinja i počeo osjećati, protkan dilemom i idealima koje gajimo o ljubavi. U Merlinovom prepoznatljivom glasu, čistom i umornom, ali dostojanstveno toplom, osjeća se teret godina i neuspjelih snova, a tek tekst razotkriva čovjeka koji nije izgubio vjeru u život.

Već prvi stihovi nose pečat te prepoznatljive melanholije: “Ne mrzi me ako poslije svega ovoga / Ostanem jak, za nevolju / Kažu, kakva škola, takav joj i đak / A ja sam izabrao najbolju.” Ovdje Merlin suptilno otkriva univerzalnu ljudsku težnju za pravdom i dobrotom — vjerovanje da će dobro kad-tad biti nagrađeno. Ali, svijet o kojem on pjeva nije bajka, nego stvarnost u kojoj pravila nisu jasna, a nagrade, iznad svega, nisu zagarantovane. Uz tihi oreol vjere i nade, on ne želi poletjeti putovima savremenosti i ispraznosti, već se vraća u svoje dvorove plemenitog konzervatizma i duboke vjere u iskrenost i istinu ljubavi.

Merlin u refrenu izlazi iz svoje uloge muškarca koju je do tada i lično gradio u pjesmi i zauzima meta-poziciju sveznajučeg pjesnika. On nosi jednostavnu, ali snažnu poentu: muškarci su, bez obzira na društvene maske, u suštini jednostavni. “Džentlmeni ili prostaci”, blagi ili agresivni — sve njihove osobine stanu u nekoliko riječi, sve njihove slabosti i vrline su drušveno prepoznatljive, klasifikovane, gotovo prozirne, potpuno i naivno – ljudske. Ali žena? Tu, kaže Merlin, riječima nestaje moći, zazivajući čestu rečenicu bosanskih mahala: “A što žena može biti / To vam opisati ne mogu.” Pri tome,važno je imati na umu da ova rečenica nije optužba, nego priznanje nemoći pred kompleksnošću ženske prirode, kojoj se pjesnik, unatoč svemu što se da pretpostaviti iz inercije stihova, ipak i konačno – divi, pred paradoksima koje žene nose kroz život, ljubav, prihvatljivu manipulaciju. Dok muškarci, čak i kad griješe, ostaju na tragovima jasnoće i prostosti, žene su predstavljene kao bića koja istovremeno zavode, ruše i grade, stvaraju iluzije i razaraju očekivanja. Žene se tako vraćaju u svoju arhetipsku ulogu graditelja života, stvaranja života, ali istovrmeno i vlasnika moći življenja i rađanja, kojoj se pjesnik divi i strepi do te mjere da njegovo oružje – riječi, ostaju neupotrebljene. On nema teških riječi, on nema oružja, on ostaje posmatrač u tugovanju i divljenju.

Autor ovdje ne upada u zamku seksizma, niti banalne podjele svijeta na ono “muško” i “žensko”. Naprotiv, njegovi stihovi su izjava o ranjivosti i zbunjenosti pred stvarnošću emotivnih odnosa, koji su kategorija stvarnosti. Ova pjesma, možda više nego bilo koja u njegovom kasnijem opusu, suočava romantiku sa zidom sirove zbilje, s istinom da ljubav često nije dovoljno jaka da premosti provalije karaktera, očekivanja i razlika. Isto tako, ona uočava plemenitu snagu koja je se krije iza žene kao literarnog fenomena.

“Ne mrzi me ako poslije svega ovoga / Postanem grub, mogu to i ja / Jer ne može se u par koraka / Preskočiti provalija.” Ovaj dio pjesme otkriva važnu životnu lekciju — nije svaka promjena prirodna. Kad ljubav ne uspije, ostaje borba za samoodržanje, a grubost postaje štit, ne oružje. Nadalje, ovi stihovi gotovo kao da kreću u određenu kompeticiji, on pokušava biti grub jer “to i on može”, očito primjećujući cikličnost u ironiji da je grubost ono što se voli ili ono što se dobiva kada se – ne voli! On gotovo da sam sebe ohrabruje kada piše kako može postati nešto što on iskonski i po prirodi nije.

Merlin nas tako vodi kroz emotivni pejzaž modernog čovjeka koji pokušava ostati vjeran sebi, iako ga život neprestano iskušava i tjera da bude nešto drugo. Svaki stih nosi teret razočaranja, ali i tihe, skoro stoičke ponosne odbrane u vjeri za život. Nije to samo puki fizički opstanak, nego duhovno preživljavanje u svijetu gdje ljubav može biti otrov, a ne lijek, dok se ne ubere onaj pravi cvijet.

Ipak, on se konačno i razračunava sa svojom dilemom u posljednjim stihovima kada kazuje kako: “To nije ljubav / To je mit!”, ukazujući tako da norme, manipulacije, laži i pojavnost nisu ljubav, kao što ljubav ne podliježe formulama, pravilima ponašanja, onoga “šta se smije”, a “šta ne”, ona ne poznaje ljudske mjere, količinu, vrijeme, daljinu, jer ona je ljubav, a ne – mit! Ona je viša od onoga što su ljudi spremni stvoriti da bi objasnili svijet, kao što su to nekada davno činili – mitovima…

“Muškarci” je pjesma koja će sigurno izazvati različite reakcije i možda predstavlja najosjetljiviji literarni prostor novog albuma. Neki će je doživjeti kao surovo realan portret emotivne stvarnosti, dok će drugi prepoznati i dozu ironije u čarobnjakovim stihovima. Ono što je sigurno – Merlin je, nakon mnogo puta, ponovno uspio stvoriti komad muzike i stiha koji nadilazi žanrove, generacije, a potpisnik ovih redova usudio bi se dodati i – civilizacije. U vremenu kada se emocije često svode na površne opise i banalne statuse, Čarobnjak Merlin nas podsjeća na težinu ljubavi, na nesavršenost ljudi, i na to da niko, pa ni on, nema odgovore na vječna pitanja srca koja se trebaju tražiti u nadi, vjeri i ljubavi, ne pristajući na šablone koji se danas nude kao mjerila “tačnosti”, “dovoljnosti”, “prolaznosti”. “Muškarci” su tako i više od pjesme — oni su zrcalo života, podsjetnik da ni romantika, kao ni stvarnost, ne funkcionišu po pravilima koje bismo željeli, ali opet postaju i ostaju stvaraoci romantične dinamika svijeta koja, ipak, dolazi od muškaraca. Oni je čuvaju i nude, traže njenu svrhu i krase stihove zajedničkog života. Romantika, tako, ostaje u rukama muškaraca, jer ona je iskonski – njihov izum, izum muškosti koji je historija stvorila i u koji se i dalje treba vjerovati. A Merlin, kao pravi čarobnjak riječi i nota, pokazuje kako se čak i iz razočarenja može izvući romantična poezija. Njegova magija nije u skrivanju boli, nego u njenom pretvaranju u pjesmu, on je, kao i svaki umjetnik, surovo i hrabro iskren. I baš zato ova numera odjekuje tako iskreno — jer Merlin nije samo pjevač ljubavi, on je, kao i svaki čarobnjak iz bajke, njen hroničar, njen čuvar, njen svjedok i, na kraju krajeva, njena žrtva.