SMRT FILOZOFIJE KOMPROMISA

Kao osnovna sociološka kategorija koja se pozicionira oprečno isključivosti unutar konfliktnih situacija u međuljudskim odnosima jeste kompromis.

I dok su kroz historiju jedni ocijenjivali kompromis kao gotovo isključivo pozitivističku tendenciju, ocijenjujući i glorificirajući njegov značaj, drugi su ga prepoznavali kao tanušni status quo, koji sve strane sporazuma, kao u pravilu, mora ostaviti nezadovoljne u jednom, a najčešće glavnom dijelu svojih tendencija, onom zbog kojeg je i došlo do sukoba i gdje su se interesne sfere dvaju ili više stranaka poklopile i neizbježno – sukobile.

Međutim, jednaka činjenica jeste da obje kategorije, ona isključiva, kao i ona kompromisa, egzistiraju unutar društvene svakodnevnice, balansirajući međuljudske odnose, provlačeći se kroz sve oblike i situacije života pojedinaca, grupacija, stranaka, populacija i kultura. Stoga, neophodno je za primijetiti kako je to realno stanje i kako se unutar takvog habitusa ima za razmatrati međusobni odnos ovih kategorija, smješten u različite sitacije.

Još je Lamla ukazao kako konflikt „mora stajati u središtu teorije društva“. Ipak, gdje god se javi konflikt kao situacija i simptom problema, kompromis može biti jedno od rješenja. U takvoj postavci stanja stvari, konflikt djeluje kao lijek koji gotovo isključivo liječi simptom bolesti, njegovu reakcionu manifestaciju, ali je njegovo djelovanje na uzrok bolesti (čitati: problema), tek posredan.

Već je Dahrendorf primijetio trojaku klasifikaciju konflikta u odnosu na orijentaciju elemenata konflikta: 1.) Konflikte između načelno ravnopravnih protivnika; 2.) Konflikte među strankama vođene prema relevantnim pravilima; 3.) Konflikte između jednog elementa i njegovog dijela.

U vremenu u kojem živimo kao bosanskohercegovačko društvo, ali i svijet u najširem smislu te riječi, kao zaseban skup niza populacija, pojedinaca, grupacija, pitanja legaliteta, legitimiteta, isključivosti i relativizma, agresivnosti i asertivnosti, sa tim kategorijama koje prožimaju svaki dio našeg društva, spuštajući se od cjeline do individue, čini se kao neophodno prihvatiti kako su konflikti neizbježni. Oni se dešavaju, uzrokuju određene manifestacije, reakcije, poput fosilnog goriva pokrećući političku i društvenu svakodnevnicu, neizbježno zagađujući zrak toga društva do neizdrživosti. Ipak, čini se isto tako neizbježna spoznaja, kako smo pod pritiskom takvih režija sa jedne i zavisne varijable „zagađenog zraka“ s druge strane, ostajući tek sa isprovociranom asertivnišću kao prijateljem za spas našeg identiteta koji se rasklapa od etniciteta do individue, sve manje skloni kompromisnim rješenjima.

Konačno, gdje je mjesto kompromisu i zašto smo ga tako olako zaboravili, kao društvo koje sve više zalazi u psihološku, političku, retoričku, krizu, a koja za sobom povlači onu mnogo masivniju kulturološku, sociološku i manifestuje se u traganju za smislom izvan konflikta, koji jednostavno ne prepoznajemo?

Pojedinac unutar intenzivne konfliktne situacije, preplavljen osnovnom emocijom straha, čak i izvan realne konfliktne situacije, preuzima obrasce ranijeg ponašanja, koja se manifestuju pretjeranom anksioznošću, napetošću i agresivnosti koja se opravdava, tek subjektivnim osjećajem samozaštite.

U takvom, gotovo laboratorijskom eksperimentu, pojedinac gubi sve receptore koji bi ga mogli uputiti na odustajanje od tih obrazaca i pozvati na kompromisno rješenje situacije u kojoj se nalazi. To nas dovodi do zaključka kako je neophodan element preduvijeta za pristajanje na kompromis onaj koji se unutar konfliktne situacije gubi – Vjera u održivost sporazuma.

Za takav element, neophodno je osigurati situaciju u kojoj će sve strane, ili barem dvije najjače, biti približno jednake snage u namjeri da djeluju, primarno jedna na drugu, a sekundarno i na druge stranke sporazuma. U svakom drugom slučaju, postoji realna opasnost za pojavu Luciferovog efekta, koji se kao prirodan instinkt javlja u pojedincu i u populaciji kada se ona osjeti nadmoćnom. U takvom habitusu, konflikt je smetnja interesima najjače stranke, na koju ona ne mora pristati.

Ovakva praksa značajno se očitovala u jednoumlju britanske imperijalne diplomatije XVIII i XIX st., a koja je, nastupajući pod geslom: „Podržavaj najjače pleme!“, održavala svoj utjecaj, a koji je, opet, bio utjecaj jedne stranke, bez potrebe da se čuju ostali elementi, koji nisu bili dovoljno jaki da traže svoj interes u kompromisu. Tako, dolazimo do druge značajne stavke – Resursa moći potrebnih za nametanje kompromisa.

Konflikt se locira na mjesto sukoba interesa, prema tome, to mjesto, odnosno, predmet konflikta je cilj svih stranaka, koje će nastojati da ga prisvoje. Kompromis je kao rješenje moguće tražiti tek ukoliko je omjer snaga između dvije stranke jednak ili je jednak takav omjer između dvije najjače stranke u višeelementarnim konfliktima. Trenutak u kojem se javlja potreba za sporazumom, bilo poslije konflikta ili pošto se on tek nazire, mora poteći od jedne stranke, ali na njega moraju biti pripremne sve strane ili barem one najjače. Tako, za treći element konflikta nameće se – Inicijativa sporazuma.

Međutim, kompromis je neodrživ ukoliko on u sebi ne sadrži stavove po pitanju odnosa prema zoni ili objektu konflikta. Ti odnosi moraju biti pozitivistički, kako bi kompromis bio održiv na duže staze, a može podrazumjevati međusobno odustajanje ili međusobni pristanak. Međusobno odustajanje, pretpostavlja okolnost pri kojoj se sve strane konflikta odriču ranijeg objekta konflikta s drugim ciljem, a međusobno pristajanje podrazumjeva uključivanje objekta konflikta u sferu svih interesa jednako, s potrebom stvaranja daljnjeg i zajedničkog cilja. Tako, posljednji stub održivosti kompromisa jeste – Pozitivistički cilj!

U svijetu koji doživljava niz političkih promijena, u kojem su narušeni odnosi snaga utemeljenih nakon posljednjeg velikog konflikta i kompromisno uspostavljeni među najjačim elementima unutar tadašnej situacije, postaje sve teže održavati i revidirati kompromisna rješenja. Niz elemenata koji nisu bili aktivni djelovi sporazuma počinju se nametati kao pokretačke snage, kretati se van općeprihvatljivih normi i ugovorenih kompromisa, dok su nekada aktivni elementi sve skloniji posustajanju. Unutar takve situacije koja se opire zakonima geostrateške gravitacije, aktivni, revidirani i trenutni kompromisi su jedina nada da se izbjegavaju veći politički konflikti.

Za bosanskohercegovačko društvo, koje je neminovno dio onoga globalnog, ali odavno suženih vidika, preostaje da teži jednakim kompromisima unutar svojih aktivnih elemenata. Za razliku od svjetske scene, na kojoj se javljaju novi elementi, koji polagahno talasaju vodu, čineći je bistrijom i jasnijom pred opasnošću isto koliko i pred novim potrebama za revidiranjem sporazuma, te samim tim i novih kompromisa, bosanskohercegovačka politika zapela je na destruktivnom kompromisu, koji se i dalje zasniva na konfliktu. Za razliku od pozitivnih kompromisa koji zahtjevaju elemente: 1.) vjere u sporazum; 2.) jednake resurse moći; 3.) inicijativu sporazuma i 4.) pozitivistički cilj, unutar našeg društva je sve manje nekih elemenata, dok drugi ostaju nepromjenjeni. Međusobnog povjerenja nema jednako koliko ni zdrave inicijative za održivosti sporazuma, a zajedničkog cilja koji ne podrazumijeva konfliktnu zonu ili se o nju zajednički oslanja, također – nema, te se kompromis održava tek na stavci nepromjenjenih i približno jednakih resura moći konfliktnih stranaka, koja društvo čini nefunkcionalnim, krutim, ali dekadentnim. Tako, ono podsjeća na brod koji bez jasnog cilja i putanje, bez nade da će se do kopna ikada doći, bez jasne komunikacije među posadom, plovi sve nemirnijim morem, nevino, tromo i slijepo, kao da vjeruje da brodovi po moru plove, a nikada ne tonu.

Objavljeno na bosliterni.ba 01.02.2021.