POEZIJA I PROZA
“Najkraća poetska forma, zove se osmijeh…”.
ODJEK STAKLA
Mi smo dva daleka bića
koja se traže po ruševinama uspomena,
koja se zovu i besprizorno dodiruju
– sudbinama.
Svakog jutra, kao pred kaznom,
osijava se u očima:„Stariš
i ne nestaješ u zlatnim
noćima“…
Mojim, samo meni nejasnim i dalekim,
samo meni neuhvativim, pernatim –
usnama od srebra te
osjetim.
Tu si, iza slike od uljanih bisera,
izgubljen u prošloj noći, nebesima poklonjen,
šaci gnusnih uspomena među
prstima.
I rađamo se i umiremo
poput golubova, svakom novom zorom od zlatila teškom,
u ishitrenim krugovima
umiveni mrakom.
Starimo zajedno dok nas trulež lovi,
a mi blijedo drhtimo uz taj prizor hropni, lomni,
dok starac u mladiću bezidejno
kopni.
ŽDANOVŠTINA
Novine šute, a pjesnik pije,
život tajno i dalje tinja
i nikom jasno, zapravo, nije,
koga to grli ždanovština.
Nekoga pazi, nekoga gazi,
a svi žive kao u miru,
jer politika je još na snazi
i svi neku korist još ubiru.
Nekako isprazno, skoro pa stvarno,
ali on kaže: „To mi se čini!“,
pa živi ono što mu je dano,
prizeman lik je na slavu Mašini.
A ona lomi, melje, ne pita,
mirno živi i bogalj i krema,
vlast se koti, sramoti i skita,
pojeći duši jer pjesnika nema.
I sve se suši, meso i kože,
običan čovjek u ime tišine
klima glavom, živi šta može,
u vremenu nove ždanovštine!
REKLI SU MI DA SE ZVALA STEFANI
O njoj sam znao samo da se zvala Stefani.
Mnogo godina kasnije.
Ni to nisam saznao sam.
Rekli su mi neki drugi.
Ubjedili me.
Pobijedili me.
I zato ću večeras izostaviti sve besmislene
pjesme, stihove i riječi,
kojima sam joj kidao staklene
komade neba,
topio u mednim pahuljama
i poklanjam ih
samo njoj na dar.
Njoj, tako jedinstvenoj, bezimenoj
i bezvremenoj,
koja će u mojim sjećanjima ostati
sve ono vječno,
sjajno i samo njeno,
a na ovoj hartiji tek pusto i lažno ime
kojim su je zvali i svi drugi…
I još ovo, posljednje pismo za jednu Stefani.
JA TE NE ZNAM I NE PAMTIM OČI
Ja te ne znam i ne pamtim oči.
Ja sam zlato tvojih vrelih sanja
topio u srebru vlastitoj samoći
da prigrlim posljednjasvjetla danja.
Ja te ne znam i ne pamtim oči,
koje tope moje medne zore,
kamo vuci pjesničke ponoći
u trku hrle i u vatri gore.
Ja te ne znam i neću da poznam
i u ovoj vječnoj tamnoj noći
i kad bude trk srebrenih konja
zaparao tvoje zlatne oči.