ŠAČIĆ: KAKO SE KOMUNISTIČKI REŽIM OBRAČUNAO SA ARSENOVIM “MODERATO CANTABILE”

Piše: Faris Šačić

“Moderato Cantabile” je upravo takav primjer. Pjesma koja zahtijeva aktivnog slušaoca, pjesma koja ne nudi instant zadovoljstvo u šlagerskim “hit-motivima” i šablonskim romantičnim linijama, koja pri tome nije ni hvalospjev. Ona polahko, kroz sliku i ton, otvara prostor za refleksiju čovjeka o sebi samom i svijetu oko sebe koji nije tek politički definirani prostor, nego čisti emotivni univerzum kakav je Arsen nudio i razumijevao.

Legendarna pjesma „Moderato Cantabile“ Arsena Dedića, jedna je od onih kompozicija koja je za vijek promijenila muzičku scenu jedne države i društva. Ipak, zanimljivo je da je, iako danas smatrana klasičnim remek-djelom, tada, 60-ih godina XX stoljeća, bila odbijena na svim festivalima zabavne muzike u Jugoslaviji.

Na prvi pogled, ona nije bila politički subverzivna, nije vrijeđala vlast, nije bila „opasna“ ni na jedan poseban, jasan i direktan način. Izuzev činjenice da je pozivala na misao, um, mobilizaciju intelekta i vlastiti stav o društvu u kojem nastaje i koje posmatra. Za slučajnog slušatelja, bila je to pjesma koja je tražila da se istinski čuje, osjeti i tumači, što je, u svojoj suštini i naravi, bilo previše za kulturne festivale koji su, u duhu ideologije režima, tražili masovnu zabavu i načelno, jednostavnu estetiku.

Arsen Dedić, nešto ranije otpušten sa radija zbog svoje objavljene poezije koju je kritika prepoznala kao ” isuviše religioznu”, inspiraciju za svoju kompoziciju pronašao je, ni manje, ni više, nego u evropskom ozračju, u francuskom filmu Moderato Cantabile, autora Petera Brooka, a muziku je oplemenio temom iz klasične sonatine Antonija Diabellija. Bio je to spoj vrhunske evropske estetike, uvijen i ponuđen režimu koji je do tada snažno odbijao prepustiti se kulturnim tekovinama zapada, mada su takve tekovine prirodno, probijale u njega.

Problem je bio, shodno vremenu, više tekstualan, nego li muzikološki. Tekst pjesme je, načelno gledano, introspektivan i poetičan. U njemu je prisutna tjeskoba, prolaznost vremena i lirika svakodnevnog života, daleko od optimističnih refrena koji su dominirali tadašnjim festivalima. Da bude gore, pjesma je u svom refrenu, uz snažnu orkestralnu pratnju pozivala na bunt. Ne društveni koliko lični. Ne kolektivni, koliko individualni. Ne racionalni, koliko emotivni: “Neka svi mržnjom isprate nas/ ali draga, život čeka, sada je čas!/ Čitav svijet bit će tvoj novi dom,/ neka kažu: Avantura je to!”

Festivali zabavne muzike u socijalističkoj Jugoslaviji imali su, zapravo, vrlo jasnu funkciju, a to je da budu instrument masovne kulturne norme, kao alat široke kulturne politike režima. Pjesme su, u jasnom komunističkom maniru laganog i pitkog socrealizma, morale biti vedre, jednostavne, direktne i što je najvažnije „pozitivne“. Čak i kada su tematizirale unutarnje emotivne sfere, one nisu smjele ulaziti u duboke osjećaje, već ostajati na jasnoj površini. Sve što je odstupalo od tog pravila, bilo zbog melanholije, simbolike ili intelektualne zahtjevnosti, kritičkog odnosa prema stvarnosti, nailazilo je na zid odbijanja. “Moderato Cantabile” je upravo takav primjer. Pjesma koja zahtijeva aktivnog slušaoca, pjesma koja ne nudi instant zadovoljstvo u šlagerskim “hit-motivima” i šablonskim romantičnim linijama, koja pri tome nije ni hvalospjev, nego polako, kroz sliku i ton, ona otvara prostor za refleksiju čovjeka o sebi samom i svijetu oko sebe koji nije tek politički definirani prostor, nego čisti emotivni univerzum kakav je Arsen nudio i razumijevao.

Odbijanje te pjesme iz današnje perspektive, otkriva kako politički sistem može oblikovati kulturni ukus, ne uvijek otvoreno, ne uvijek ideološki u strogo političkom smislu, već kroz kontrolu estetskih normi i očekivanja publike koja su, generalno gledano, formirana strukturalno i „odozgo“, a nikako organski „odozdo“. Francuska šansona, vrhunska i napredna muzička vrsta, imala je tu karakteristiku snažne introspekcije u kritički nastrojenom liberalnom društvu, a Arsenova “Moderato Cantabile”, samo tu nesreću da je bila jedna od prvih muzičkih kompozicija koje su se ugledale na šansonu. Prema nekim teoretičarima muzike i historičara umjetnosti, danas se smatra da je upravo ta pjesma bila prva prava jugoslavenska šansona.

Mlade talente kao što je Dedić, a kasnije Hegedušić ili Špisić, režim je prepoznavao kao potencijal, ali njihove sofisticirane i „elitne“ radove, posebno u početku, nije želio prihvatiti u javni prostor festivala, zbog čega će se i konačno, gotovo u tajnosti, osnovati Studio 64., mjesto okupljališta budućih šansonjera i outsidera tadašnje, društevno prihvatljive muzike.

Ipak, čini se kako istinska umjetnost ne poznaje trajne granice. Dedić je pjesmu „privatno“ lansirao, kroz neke umjetničke veze i poznanstva kada je za to bio trenutak, a publika ju je otkrila i prepoznala njen kvalitet. Režim je slabio i popuštao svoje stroge socrealistične norme pod navalama kulturnih ideja koja su reformirala društvenu stvarnost.

Danas je “Moderato Cantabile” klasik o kojem se govori s poštovanjem, dokaz da umjetnički izražaj, bez obzira na sistemske prepreke, može preživjeti i postati bezvremen i ostaviti dubok trag u kulturnoj historiji. Šansona je hrabro potakla ideje intelektualnog odnosa prema društvu i umjetnosti, te pozvala ljude i umjetnike da se uključe, ne samo u hvaljenje sistema, nego i njegovu konstruktivnu kritiku kao osnovnu pretpostavku njegove dalje izgradnje. Prema nekima, ono što je u Jugoslaviji započela šansona, individualizam, refleksiju i zapadnu orijentaciju muzičkog izričaja, kasnije će nastaviti rockenroll, kojem je šansona, u zanimljivom nizu, otvorila put do srca svih onih koji su imali drugačiji pogled na muziku od usko političkog pozitivizma.

Tako se čini da kulturni sistemi, bilo ideološki ili institucionalni, često favoriziju uniformnost i sigurnost, dok umjetnost koja propituje, osjeća i intelektualno angažuje, često ostaje na margini, sve dok publika i društvo nisu spremni za nju. Ipak, ta odluka o spremnosti nikada ne dolazi „odozgo“, već organski izrasta iz kritički nastrojenog društva. “Moderato Cantabile” je upravo pjesma koja je, kroz tu marginu, postala vječna. Na kraju, Dedić nas podsjeća da umjetnost nije samo zabava i aplauz oduševljenoj hvalospjevci, prepunoj kitnjastog šunda, umjetnost je otpor prema normama, introspekcija i dugoročna vrijednost podređena ideji humanosti, čak i kada sistem pokušava da je guši. U toj svijesti leži i moć umjetnosti i kulture koja, poput djevojke u Arsenovoj pjesmi, mora biti spremna i obećati kako: “Nikad žaliti nećeš,/ svoje stvari, ime, ni grad./ I u tamnoj sobi hotela,/ bit ćeš slobodna sad!”