ŠAČIĆ: “MRVLJENJE MRAKA” U ZNAK DESET GODINA STVARALAČKOG RADA

Faris Šačić: U aprilu 2025. godine navršilo se tačno deset godina od promocije mog prvog autorskog rada. Danas, kada se osvrnem unazad i sjetim svih divnih trenutaka, prijateljstava, prilika, toplih riječi, teških sati, svega onoga što je označilo moje javno djelovanje, ali i one trenutke koje sam uvijek znao sačuvati od javnosti, uistinu mi se čini kako je ovaj naslov kao stvoren za ovo djelo... Mislim da smo se, nekako, razumijeli – na prvu! Deset godina “mrvljenja mraka”, kao iskonske potrebe koje otvara pitanje smislenosti ljudskog stvaranja. Moje stvaranje, ili bolje reći traganje, obilježeno je kroz deset djela koja su ušla u mnoge sfere ljudskog bitisanja… Ono što će biti objavljeno u posljednjem u nizu, jedna je sasvim drugačija dimenzija.

Izvod iz predgovora knjige “Mrvljenje mraka; izbor iz crtica, sjećanja, bilješki”

Toliko sam puta ukazao na to kako je autorovo pojavljivanje, pa i govorenje u trenucima kada se slavi rađanje djela, nepotrebno, marginalno, konačno, pomalo i besmisleno u momentima kada njegovo djelo napušta njega samog i odlazi u svijet. Iz njegove intime postaje javno. I naravno, neke od tih stvari koje autor rodi svakako, ostanu vezane uz njega, njegov lik, dok velika većina, možda i onih najuspješnijih umjetničkih zanosa, ipak, ostane slobodna, poput djela koje nije napravio niko toliko važan da bi se vezao i pamtio uz njih. To se dešava onima i onda kada samo djelo koje je stvoreno, postaje veće od autora koji ga je stvorio. Pa zar to nije san i želja svakog autora?

Danas, ipak, imam potrebu napisati nekoliko riječi. Djelomično je za to razlog iskrena molba izdavača čiji sam vjerni poklonik i sluga, a djelomično i iz straha i potrebe da sve ono što je ovdje rečeno, pomenuto ili dodirnuto, opravdam sebi i svijetu, usljed činjenice kako ni sam nisam pisao niti objavljivao nešto slično u svojoj dosadašnjoj karijeri. Strah autora i nesigurnost u vlastite zapise koje sam prikupljao prethodnih mjeseci, rezultirat će sa nekoliko redova, a možda i stranica, samorefleksije na sve ono što je prikupljeno za ovo izdanje.

“Mrvljenje mraka” nastajalo je polako, nenametljivo, kako to već i biva s mislima koje se ne pišu da bi bile knjiga. Mnoge su ove rečenice, stihovi zabilježene na rubovima rokovnika, na poleđinama računa, na zgužvanim papirićima koje sam godinama vadio iz džepova, tramvajskim kartama koje sam sačuvao i nisam ih pospremio na mjesto koje je za njih bilo namjenjeno odmah po izlasku iz vozila. Neke su ukucane na brzinu u mobitelu u ponoćne sate. Neke sam šapnuo sam sebi u mraku, da ih ne zaboravim do jutra – i naravno, zaboravio sam ih. Ove koje su ostale, skupile su se u jednoj vrsti, rekao bih, unutarnje hronike. Ne o svijetu u kojem sam živio, koliko o meni u tom svijetu.

Deset godina nije mali broj kad ga staviš uz riječi kao što su stvaranje, pisanje, pokušaj, nastojanje… Deset godina upornog bilježenja i nijednog sigurnog odgovora. U ono što sam bio siguran, objavio sam. Portali, intervjui, riječi, eseji, pjesme… U svaku od njih sam bio tek toliko siguran da bi bile objavljene. U ove koje iznosim u nastavku, nikada nisam bio, niti siguran da ih želim podijeliti sa svijetom, niti da je to pametno učiniti… Pisao sam toliko puta, ne da bih nešto objasnio, već da bih nešto izdržao, jednostavno i ljudski. Sve što ćete naći u ovim poglavljima, a zapravo bih radije rekao – u ovim fragmentima koje sam prikupljao poput historičara po sobi, po zaleđenim ivicama misli — pisano je iz potrebe da se ostane budan. Da se ne utone u ravnodušnost. Bili su to trenuci slabosti. Na sastancima, sjednicama, prilikom donošenja velikih odluka i malih želja. Prilikom prve jutarnje kafe i prihvatanja izvještaja, glasanja, odlučivanja. Prilikom pisanja molbi institucijama i odbijenica o kojima su odlučivali „umoljeni“. Dok sam bio pisar i autor, vođa i vođeni…

Ne sjećam se tačno kada sam počeo s ovim zapisima. Možda je to bio neki običan dan, bez posebne važnosti, možda je padao snijeg ili je bilo vruće ljeto, ali znam da sam sigurno osjećao potrebu da zabilježim ono što se inače prešuti. Male istine, kratke boli, sumnje koje dolaze u tišini. I sve sam to bilježio nesistematski, nedisciplinovano, ponekad danima ništa, ponekad deset rečenica u jednom dahu. Na poleđini slika, kalendarima, knjigama koje sam čitao…

Kada danas gledam unazad, kroz te zabilješke, vidim jednog čovjeka koji se mijenjao, ali nikada drastično, više kao voda koja polako urezuje kamen, odlučujući o svom sudbonosnom putu.  Svaka zabilježena misao bila je pokušaj da nesvjesno uhvatim oblik tog mijenjanja. Neke misli su oštre, neke nježne, neke se proturječe jedna drugoj. Ali sve su moje. Nisu tu da ih neko prihvati, da ih neko ocijeni, procijeni, primijeni ili odbaci, nego da ih neko možda prepozna u svom življenju na ovom svijetu.

Knjiga je podijeljena u poglavlja, ali ni ta poglavlja ne treba shvatiti doslovno. Ona su više tematske ladice u koje sam poredao riječi koje se nisu dale do kraja izgovoriti. Nazivi poglavlja više su tragovi, nego naslovi. Ipak, možda će baš ti tragovi nekoga odvesti do vlastite tišine. Moram priznati da sam to „redanje“ misli radio više nalik historičaru, nego li pjesniku, gotovo hladno redajući ono što sam godinama pisao u plaču, šutnji, zebnji, nostalgiji, iščekivanju, uz tek sitnije redakcije, revizije, odabire… Moram priznati da sam neke od tih bilješki i sam sačuvao za sebe, posebno one koje su mi se činile kao dobra osnova za djela koja će se možda, bude li sudbine, tek roditi iza ovog koje danas objavljujemo.

Ono što me najviše iznenađuje kad čitam unazad jeste koliko je mraka bilo u svemu. Mrak kao neminovnost, ali i kao prostor u kojem se misli rađaju. Nikada nisam bio svjesniji činjenice koliko je tuga plodonosno mjesto stvaranja. Poput luga kojim se posije njiva, ne bi li bolje rodila do naredne godine. Kao gusti pokrivač pod kojim tinjaju rečenice, misli, želje, ambicije i strahovi. Zato i naslov — “Mrvljenje mraka”. Ne lomljenje, ne osvjetljavanje, ne izgon, nego mrvljenje. Polako, strpljivo, godinama. Prstima i mislima. O samom naslovu, neću mnogo govoriti, o njemu će reći kritika, čitatelji. Ali ono što ja želim reći jeste da je to mrvljenje i upravo u tom mraku, bilo povod za sve one misli ovdje iznesene. Istovremeno, čini mi se, da je to mrvljenje bilo i jasno i besmisleno utoliko koliko i trajno i uspješno, intimno i javno… Dok pišem ovo, sjetim se stihova velikog Dedića koji je jednom zapisao: „Rješavali su uvijek drugi, iz važnijih zvanja. A mi smo, čini mi se bili, tek bilješka tog stanja.“ Možda se u tim stihovima, najiskrenije ocrtavaju i kontekst i priroda, pa i smisao ovih bilješki koje iznosim u nizu. Ideji i nadi da sam, poput hroničara jedne lične slave i tragedije, uspio uloviti ponešto za nekoga, a najviše za vrijeme u kojem sam živio, stvarao i sanjao. O onome što sam živio, piše u tinti. O onome što sam sanjao, možda najbolje piše između redova.

Pišem ove riječi sada, u trenutku koji je simboličan, jer se navršava tačno deset godina otkako sam počeo pisati. Odnosno, od kada sam objavio prvo djelo. A istovremeno, kao da nisam ni počeo. Sve je ovo i početak i nastavak. Knjiga nije rezultat, ona je otisak puta. Ne pokušava da nešto sažme ili zaključi. Ona se ne zatvara, ona se razilazi. I možda na kraju, ostavi više pitanja nego li da odgovora. A konačno, nije li to najdivnija ljepota umjetnosti nad naukom? Što umjetnost ima pravo da samo otvori prava pitanja, bez potrebe da na njih sama odgovori. Ako sam nešto naučio u ovih deset godina zapisivanja, onda je to ovo: najtiše misli su najtvrdokornije. One te ne napuštaju, one se vraćaju. I baš zbog njih sam pisao. Zapisivao da bih ih – otpisao. Nisam uspjevao.

Ako ova knjiga nađe svoje mjesto kod nekoga drugog, ako bar jedna rečenica premosti tišinu između dva čovjeka — to će biti dovoljno. Sve drugo je šutnja koju sam prihvatio kao suputnika. Zato, ako već uzimate ovu knjigu u ruke, nemojte je čitati kao cjelinu. Nemojte je čitati od početka do kraja. Otvorite je nasumično. Tako je i pisana. Tako je i sastavljana. Podvucite one smislene riječi, prekrižite, dopišite i razgovarajte o tome… Sa njom. Sa drugima. Kao da razgovarate s nekim koga dugo poznajete, ali ne znate šta će vam tačno reći. Ponekad vam neće reći ništa. I to je u redu. Ovo nije knjiga koja odgovara. Ovo je knjiga koja sluša. U tišini.